Korak po korak 690

Tko surađuje s Bogom živi drugačije

Tko surađuje s Bogom živi drugačije
ILUSTRACIJA

Bog je preko svoga Duha uvijek uz nas. Njegovu prisutnost najprije opažaju ponizni, maleni jer su oni najpropusniji za Njegovo djelovanje. Upravo su ti maleni, skromni ljudi prvi prepoznali Boga u Isusu i krenuli za Njim. I danas se to isto događa. Bog i danas prolazi našim gradovima, našim malim mjestima, kuca na vrata naših srdaca ali ga ne prepoznaju svi. On nas susreće npr. kad čitamo Njegovu riječ i kad slavimo sakramente, na poseban način svetu misu, koja je najuzvišeniji dar naše vjere i ujedno najvidljiviji način koji je Krist izabrao da ostane s nama trajno povezan.

Bog nas susreće i kad izlazimo u susret osobama u potrebi s kojima se on posebno poistovjećuje. Ukratko, On nas vodi, čuva, nadahnjuje i daje smisao i snagu za život uvijek kad ga iskrena srca tražimo. Naravno, On to ne radi na silu. Nije to Njegov način. On traži našu suradnju. Traži da se otvorimo njegovu Duhu, da oslobodimo svoje srce od suvišnih briga i grešnih sklonosti te budemo poslušni njegovu Duhu koji nas oplemenjuje i jača. Doista, oni koji su Njegovi a možda čak i više oni koji su se (privremeno) udaljili od Njega, znaju jako dobro da im nitko ništa ne može dok su Njegovi, dok s Božjom pomoću idu pravim putem.

Netko će upitati: što to znači ići pravim putem? Naime, nije to baš danas jasno ni samorazumljivo kao nekada! Uslijed sve brojnijih putova, izgubljenih tragača kao i čuvara starih putova, sve je zahtjevnije izabrati pravi. Na to možemo odgovoriti kako to znači živjeti u skladu s evanđeljem.

No, bude li netko uporan može primijeti i kako ni evanđelje ne predstavlja neki zapisani, zaokruženi skup uputa u kojima se točno navodi kako se treba ponašati u svakoj situaciji. Tada ćemo odgovoriti da je najvažnije usvojiti duh evanđelja. Usvajanje Kristove logike kao i razvoj naših ljudskih i profesionalnih sposobnosti (talenata) dat će nam sasvim dovoljan „alat“ da sami u svakodnevnom životu, iako nepredvidivom, uvijek ispravno postupimo. U svakoj pak nedoumici treba se samo zapitati: a što bi Krist na mom mjestu učinio i brzo ćemo doći do ispravnog odgovora.

Evanđelje nas potiče da naslonimo svoju ograničenost na Božju svemogućnost i odgojimo svoje srce za ljubav prema Bogu, sebi i drugima. Način na koji ćemo to postići i kako točno svjedočiti Krista moramo sami pronaći. Jedno ipak valja istaknuti – nema smisla kopirati druge: svako vrijeme i svaki čovjek ima svoje specifičnosti i u skladu s njima pozvan je naći vlastiti način, model kako najbolje svjedočiti Krista.

Mogućnosti za rast u vjeri i svjedočenje Krista je tisuću. Pa ipak bih nešto predložio što mi se u ovom trenutku čini osobito važnim. Naime, čini mi se da toliko dugo funkcioniramo pod utjecajem vanjskih autoriteta da smo gotovo i zaboravili živjeti vođeni unutarnjim autoritetom – ritmom vlastitog srca osluškujući ono što Bog hoće. Drugim riječima, mnogi ljudi danas nisu vođeni iznutra, po Božju, nego samo čekaju naredbe iz vanjskog svijeta; čekaju da im netko kaže što bi trebali učiniti, kako bi trebali živjeti, što držati vrijednim a što nevažnim itd.

I tako se dogodi da ljudi umjesto da žive vođeni ritmom vlastitog srca, žive ritmom drugih, točnije žive očekivanja drugih ljudi, medija. Umjesto Bogu, nastoje se svidjeti ljudima. Umjesto ostvarenja vlastitih snova, usklađenih dakako s Božjim planovima, trude se ostvariti očekivanja drugih ljudi. Jednom riječju nisu originalni, autentični, i to je razlog njihovu nezadovoljstvu.

Posljedica takvog razmišljanja u kojem se ne živi originalno tj. odgovorno je i stil života u kojem ljudi, nekad i nesvjesno, od drugih očekuju da im srede život, da im nađu posao, podignu standard, pa i nađu bračnog druga, uljepšaju svakodnevicu… jer “oni će se samo uklopiti”. Ukratko, sve mora biti idealno pa bi se oni u tome nekako utopili, uklopili, prikrila bi se njihova lijenost i snagom prosjeka ispali bi dobri i uspješni.

Kad mali dio stanovništva na takav način razmišlja, nije problem. Možda oni stvarno i ne mogu drugačije i njima svakako treba pomoći. Međutim, kad to postane prevladavajuće razmišljanje onda apatija zavlada i ljudi ne prihvaćaju vlastitu odgovornost za život, posao, brak, obitelj, grad… nego to očekuju od drugih i uvijek iznova pronalaze nove krivce za svoje nezadovoljstvo.

Umjesto neprestanog jadikovanja i trošenja snage na osporavanje drugih treba jednostavno živjeti, boriti se, stvarati obitelj, stvarati nove poslove. Umjesto čekanja bolje budućnosti valja ju stvarati. Neuspješni ljudi očekuju promjene. Uspješni ih stvaraju! Razlika između jednih i drugih često je samo u broju pokušaja.

Mi znamo da Bog prati odvažne. Naravno, ne treba sve staviti u ruke Božje a svoje držati skrštene! Bog ne djeluje tako da bi On činio stvari umjesto nas. Ne podcjenjuje nas da bi nam sve servirao već ozbiljno računa s našim kompetencijama. Nama je umjesto gotovih plodova dao sjemenje (za ispunjen život). Naše je izabrati mjesto i vrijeme, osobe i upotrijebiti različita sredstva kako bi od sjemena dobili bogate plodove.

Nije nas Bog obdario tolikim darovima da ih ne koristimo, već upravo suprotno – da ih razvijemo i koristimo ali ne tako da isključimo Njega i da sve radimo sami. On voli sudjelovati. Ta prijatelj je. On čini stvari zajedno s nama. Nas nadahnjuje i vodi na različite načine. Nekad preko svoje riječi. Nekad preko ljudi. Nekad preko događaja. Nekad… I jako je važno da vjerujemo Bogu, imamo pouzdanje u sebe i jasnu svijest o dragocjenosti svoga truda.

Vrijeme/ljubav koju uložimo u odnos s drugom osobom ili u posao ili u izgradnju općeg dobra – nas će učiniti svetim, drugu osobu sretnom, posao vrijednim a život smislenim i sretnim.

Ako Bog pozove nekoga da se i kroz svećeničko-redovničko zvanje ostvari, onda se i takav ne treba bojati. Bog koga zove toga i osposobljuje. On ne zove savršene jer dobro zna da takvi ne postoje. On pozvane usavršava. Stoga, važno je uvijek slijediti duh Božji, logiku evanđelja a On će već providjeti putove prikladne za svakoga.

On će nam dati pečat originalnosti jer je kreativniji od nas; jer zna više, vidi dalje, i gleda na naš život iz perspektive vječnosti a mi smo prečesto vezani samo uz ovozemaljsko i rijetko nam pogled seže preko obzora, s onu stranu. Potrebno je, dakle, samo prepustiti se Bogu i on će dokraja uz našu suradnju, naravno, razviti naše potencijale. S Bogom još nitko nije izgubio pa nećemo ni mi!

Piše fra Ivica Jurić