Izgubljeni u prijevodu 2663

Cijelo društvo je bolesno i treba mu terapija

Cijelo društvo je bolesno i treba mu terapija
Foto Robert Fajt / CROPIX

„Toliko se povijesne nepravde preskočilo da čovjek ne može povjerovati. I onda želimo „Bolju budućnost", „Život dostojan čovjeka" i ostale egoistične floskule, a okrenuli smo glavu od tolikih tuđih sudbina i pravih problema. A kad čovjek dovoljno dugo okreće glavu, ona se odvida i ispadne. 

Hrvatima se glava davno odvidala pa sad hodaju bez nje u budućnost. Zaboravili su povijest, a zapravo je nikad nisu ni znali. Pitaju se „Dokle ćemo se baviti ustašama i partizanima?", a zapravo se njima nikad nisu ni bavili. Htjeli bi odgovore, a ne znaju postaviti pitanja. Htjeli bi istinu, a ne znaju doći do nje. A istina je - znanje. Istina je činjenica. Istina je povijest. 

Trebalo bi malo čitati. Hrvati su jedan od najnenačitanijih naroda Europe. Ako o nekome i nečemu ne znaš istinu, ne znaš ništa i ne možeš imati svoje mišljenje niti stav. Nažalost, Hrvati umjesto istine znaju previše laži pa na osnovi laži zasnivaju svoje mišljenje i stavove. I onda ga još nameću drugome, uporno i nasilno." (Miki Bratanić) 

U sebi nosimo duboku potrebu prekidanja patnje povijesne traume, ali dok god povijesti ne pogledamo u oči i ne izborimo se za istinu, zatočeni smo u vremenu i nismo u stanju krenuti dalje. Budni sanjamo i vrištimo nijemi krik. Kako se prenosi povijesna neriješena tuga? Treba li govoriti o nečemu što je bilo prije 73 godine? Što je povijesna trauma? Koji su joj simptomi? Može li društvo biti traumatizirano? Mogu li se sjećanja, strahovi i traume naslijediti od predaka? Zašto se događa međugeneracijska trauma? Koji su mehanizmi prijenosa? Kako znanje o ovim procesima iskoristiti u sprječavanju budućih katastrofa? 

Kako izliječiti traumu koja nam se nikada nije dogodila? Što mi kao društvo radimo u sprječavanju umnažanja naslijeđenih trauma? Možemo li nešto promijeniti? Može li se traumatsko iskustvo reinvestirati u snagu? Što smo naučili iz svoje povijesti? Kako se povijesna trauma odražava danas? Kako prihvatiti neprihvatljivo? 

Međugeneracijska trauma poznata i kao transgeneracijska ili višegeneracijska trauma je proces u kojem se traumatično iskustvo može prenijeti na sljedeće generacije. To znači da traumatska iskustva ne pogađaju samo one koji izravno trpe zlodjela. Traumatski simptomi se mogu pojaviti i kod onih koji svjedoče nasilju, onih koji su sa žrtvom bliski, njihovim potomcima kao i u onima koji su nasilje počinili. I oni koji su ubijali prolaze traume, kao i njihova djeca. 

Traumatizirana osoba čuva bolna sjećanja i najčešće nije svjesna da na obitelj preljeva patnju i da ono što je nepodnošljivo, neizrecivo i nezamislivo prosljeđuje najbližima. Nepreboljena trauma ostavlja posljedice na generaciju koja dolazi. Kolektivna ili povijesna trauma može zbog kontinuiranog sukoba ili pamćenja patnje postati međugeneracijska trauma te se prenositi društvenim, kulturnim, medijskim, psihološkim i biološkim putem na sljedeće generacije. 

Epigenetika upućuje na postojanje tjelesne memorije i da se učinci patnje mogu molekularno prenositi iz jedne generacije na drugu, brže od evolucije i dublje od pamćenja. Povijesna trauma uzrokuje bezbrojne suvremene probleme stvarajući kumulativnu traumu. Iako se trauma dogodila u prošlosti, njezini fragmenti se i dalje osjećaju kao da se događaju u sadašnjosti. Ovo, pomiješano s današnjom situacijom u društvu pridonosi trajnoj prirodi povijesne traume. 

Učinci povijesne i međugeneracijske traume su dalekosežni i danas se manifestiraju na bezbroj načina. Postoji široki raspon simptoma koji se prenose generacijama. Na osobnoj razini neki od simptoma uključuju kroničnu tugu, ljutitost, povodljivost, zbunjenost, toksičnu komunikaciju, naučenu bespomoćnost, šutnju, preplašenost, razočaranost, kronično nezadovoljstvo, pretjerani oprez, destruktivnost, razdražljivost, bijes, krivnju preživjelog, pasivnost, otuđenost, očaj i depresiju. 

Međugeneracijski prijenos osvjetljava i otkud toliko problema, rastava brakova, ovisnosti o alkoholu i lijekovima za smirenje, nasilja kao i dopuštanja nasilja u obitelji i u društvu, nerada, nezaposlenosti, masovnog iseljavanja i povećanog broja suicida i oboljelih od zloćudnih i psihičkih bolesti. Svaka navedena stavka multiplicira nove probleme. 

Taj prijenos je toliko izražen i snažan, a ogleda se u bolnoj ideološkoj polarizaciji i sukobima u društvu, izbjegavanju istine, zavjeri šutnje, odbijanju odgovornosti, kolektivnoj amneziji, nerevidiranju povijesti, beznađu, nedostatku zajedništva, oslabljenim moralnim refleksima, mentalitetu žrtve, kulturi nasilja, posebice u rastućem nasilju među djecom i mladima i nezdravoj atmosferi u obiteljima i u društvu. Cijelo društvo je bolesno i treba mu terapija. Ravnodušno promatranje nepravde i sukoba također je simptom traume i čin nasilja. Naša pasivnost je dio dinamike kolektivne traume. 

Ne vjerujemo u promjene i bolje sutra, stalno se od nečeg branimo, dopuštamo blaćenje naših svetinja, ne znamo otvoreno artikulirati probleme nego gunđamo i mrmljamo, ne izlazimo na birališta, olako zaboravljamo, nemamo aktivnu ulogu u promjeni sustava, hodamo u snu, srljamo u maglu, a sve u strahu od još gorega. 

Ništa iz povijesti nismo naučili jer je ne znamo i moramo je ponavljati. Traumatski događaji ostaju zarobljeni u vremenu kao sadašnjost koja se stalno ponavlja. Sjene prošlosti i dalje remete objektivan doživljaj sadašnjih događanja. Dakle, povijesna trauma nije samo ono što se dogodilo nego se još uvijek događa. Prošlost nije ostala u povijesti i sjećanju nego je uvijek aktivna i živa. Znanje o ovome neće u potpunosti riješiti probleme, ali ako nismo niti svjesni dinamike traume, postajemo laki plijen i ne htijući doprinosimo ciklusu nasilja. 

Razina nasilja u našem svijetu govori da su svi duboko ranjeni, i oni koji napadaju i oni koji se brane. Premda postoji osobna i društvena dimenzija traume, ona je uvijek kolektivna i nikad isključivo osobna. Trauma je istovremeno uvijek osobna, obiteljska, povijesna, društvena i politička. Traumatski događaj stvara paralelni svijet i rascjep u osobi - jedan dio ide naprijed dok drugi ostaje zarobljen proživljenim. Ovaj rascjep se javlja i na kolektivnoj razini - jedan dio društva želi ići naprijed, drugi ne može jer nije u stanju. Kolektivna trauma koči društveni, gospodarski i ekonomski razvoj, stoga je trauma veliki problem društva. 

Previše smo toga prepustili spontanom slijedu. Nismo poduzeli ništa da spriječimo umnažanje međugeneracijskog prijenosa. Problemi se ne rješavaju sami od sebe i vrijeme ne liječi rane samo po sebi. Potrebno je stalno nastojanje da se pitanja rasprave, problemi javno osvijetle, utvrdi činjenično stanje, priznaju žrtve, priznaju i javno imenuju zločini, procesuiraju zločinci, osnaži društvo znanjem o traumi i njezinim posljedicama i tako omogući tugovanje kao najvažniji preduvjet oprosta. 

Nametanje stava - „ostavimo prošlost iza sebe i okrenimo se budućnosti" - samo obnavlja traumu i patnju. Potrebno je povezati se s emocionalnom stvarnošću onoga što se dogodilo. O ratnim traumama se uglavnom šuti, ali eho neizgovorene patnje odzvanja u svima nama. Naš imperativ je prekinuti šutnju jer ne čujemo li cijelu priču i istinu, fragment tog iskustva postaje i ciklus i kočnica. Nametnuta tišina je posebno bolna, a neizgovoreni strah je najjači strah. 

Žrtve i njihove obitelji žele znati punu istinu bez obzira koliko je bolna i koliko je vremena prošlo otkad se zločin dogodio. Bez obzira koliko se šutjelo, izbjegavalo, negiralo i zataškavalo - dođe vrijeme istine. U iščekivanju istine traumatska iskustva imaju tendenciju ponavljanja, na osobnoj i na društvenoj razini. Povijesna bol postaje još bolnija kad se čini da je zaboravljena, omalovažena, lažirana ili ismijana.

Izuzetno je važno stalno senzibiliziranje javnosti o međugeneracijskom problemu i učinku prijenosa. U tome ogroman doprinos mogu dati mediji. Utjecaj traume i te kako odjekuje kroz generacije. Želimo li biti odgovorni prema djeci i svijetu koji im ostavljamo, moramo osvijestiti, proraditi i integrirati u život svoje traume kako naše najranjivije ne bismo opteretili nesvjesnim zahtjevima koje ni sami nismo u stanju nadići. Ono što mi ne uspijemo riješiti danas, morat će rješavati naša djeca sutra na teži i bolniji način.

Usprkos generacijskim ožiljcima i bolnim ranama, u našem genetskom sjećanju duboko je utisnuto da kao narod možemo opstati i napredovati jer smo to već uspijevali u prošlosti. Kako bismo obnovili svoj identitet i ponos, potrebno je napokon se suočiti sa svojom tragičnom prošlošću obilježenom teškim stradanjima, nepravdama i patnjama, razumjeti izvor traume i reakcije na traumu, proraditi tugu i gubitak, dopustiti i otpustiti bol, kolektivno i javno tugovati, oprostiti, poznavati našu davnu i ne tako davnu krvavu povijest, iz nje učiti te učiniti sve da se svijet koji je istraumatizirao naše očeve i djedove - nikada ne ponovi. 

Trauma utječe na naša temeljna uvjerenja o sebi, drugima i Bogu. Bog ne nanosi patnju. Bog je Onaj koji pati. Krist je naš bliski patnik. Možda bi ozdravljenje od traume bilo lakše i brže da vlastiti oporavak ne opterećujemo sumnjom u Božju pravednost i svemogućnost. Nijedna trauma nije veća od Boga.

Na grčkom trauma znači rana. Uskrsli Krist pojavljuje se učenicima na neobičan način - s obilježjima razapinjanja na tijelu - s ranama. Možda rane na uskrslom tijelu ukazuju na tjelesnu dimenziju sjećanja i mogućnost preobrazbe traume bez brisanja traumatske prošlosti. Krist sam odbija zaboraviti ožiljke svoje zemaljske boli, čak i u slavi. Možemo naučiti živjeti s iskustvom koje se ne može zaboraviti. 

Presudno je kako ćemo to iskustvo pamtiti. Možemo se suprotstaviti traumatskom ponavljanju imajući uzor u Kristu koji je svojim životom i umiranjem pokazao kako zaustaviti ciklus nasilja. Naše zaustavljanje prijenosa je ključno za budućnost civilizacije. 

Bez obzira na vrstu i težinu traume koju prolazimo u Kristu uvijek ima nade. On najbolje zna što je trauma jer ju je iskusio prihvativši patnju i smrt u cijelosti dok je umirao na križu za nas. 
(Mome ocu s ljubavlju za 80. rođendan.)

Piše Maja Jakšić