Izgubljeni u prijevodu 2045

Kakav roditelj želiš biti

Kakav roditelj želiš biti
Maja Jakšić, diplomirana teologinja i psihoterapeutkinja iz Splita na svećeničkoj rekolekciji u Zadru

”Kucnuo je čas da se očevi i majke vrate iz svog izgnanstva - jer su sami sebe prognali iz odgoja djece i ponovo na sebe potpuno preuzmu svoju odgojnu ulogu.” Papa Franjo

Roditeljstvo postaje sve teža zadaća, možda stoga što smo zaboravili na svoj vlastiti poziv i što svoje roditeljstvo ne doživljavamo kao poslanje. Odgoj djece je uglavnom stihijski, prepušten slučaju, intuiciji, zdravom razumu, instinktima, tehnološkim bejbisitericama ili kombinaciji svega navedenog. Današnji roditelji su zbunjeni, nesigurni, rastreseni, odsutni, sve se više tjelesno, emocionalno i duhovno iscrpljuju, nejasna im je uloga, nesvjesni su značenja i istine bračnog i obiteljskog života. Djeca, pritom najmanje kriva, nose najveći dio tereta našega vremena.

U današnjem svijetu koji se tako brzo mijenja i u kojem duhovne vrijednosti tako brzo erodiraju, ionako iscrpljenim roditeljima, jako je teško podizati djecu. Naše duboko ukorijenjene vrijednosti grubo se ismijavaju. Razmišljanje da je majčinstvo najvrjednije ženino ulaganje danas nitko ne podržava. Ideja da žene budu podložne svojim muževima kao što je zapovjeđeno u Efežanima 5,21-33 smatra se srednjovjekovnom glupošću bez da se pročita i potrudi razumjeti što to uopće znači. Koncept da bi muškarac i žena u braku trebali postati jedno tijelo pronalazeći svoj identitet međusobno, a ne kao zasebni pojedinci koji se stalno nešto natječu i bore, navodi se kao nepodnošljiva uvreda za žene.

Od uvjerenja da je razvod braka neprihvatljiva alternativa praktički su odustali svi. Opis idealne žene i majke, kakav se nudi u knjizi Mudrih izreka 31, 10-31, nezamisliv je za moderne žene. Rezultat je nerazumijevanje koncepta bračnog života (u braku smo dok nam je lijepo), pogrešne percepcije odnosa prema djeci (koja postaju novi supružnici), poteškoće u prenošenju vrijednosti (polako to prepuštamo drugima) i potpuno krivo protumačena ideja slobode (radi što hoćeš).

Nikada nije bilo toliko roditeljskog propitivanja, literature, članaka, seminara i stručnjaka iz područja odgoja i nikada više problema. Iako su ponuđene informacije ispravne i vrijedne, roditelje dodatno zbunjuju, a kada ih pokušaju primijeniti na svoje dijete slijedi neuspjeh i razočaranje. Pitanja i problema je sve više, a odgovora i rješenja kao da nema.

Kako mogu popraviti ponašanje svoga djeteta? Trebam li ga kažnjavati? Ili disciplinirati? Koja je uopće razlika? Kako čvrsto postaviti granice, a zadržati ljubav i toplinu? Zašto je tako teško biti dosljedan? Trebam li djetetu biti prijatelj? Može li se dijete previše voljeti? Hoću li ga tako razmaziti? Ovo su pitanja koja muče današnje roditelje.

Svi mi svojoj djeci želimo samo najbolje, u to nema sumnje, no jesmo li spremni poraditi na definiciji što je najbolje i zašto je to najbolje. Prvi korak jest definirati svoje ciljeve i vrijednosti. Sljedeća pitanja mogu nam pomoći u tome: Kakav roditelj želim biti? Što je mom djetetu potrebno? Koji su moji dugoročni ciljevi u odgoju? Koji nedjelotvorni odgojni postupci mojih roditelja su mi najviše smetali? Prepoznajem li neke njihove postupke u načinu kako odgajam svoje dijete?

Po kojim djelotovornim metodama pamtim svoje roditelje? Po kojim postupcima ne želim da me dijete pamti? Po čemu želim da me pamti? Što želim postići odgojem? Što mi je u životu uistinu važno? Koje su najvažnije vrijednosti koje želim proslijediti svome djetetu? I što je to što daje smisao i značenje u životu, a što želim prenijeti na dijete? Kojih trenutaka sa svojim djetetom ću se sjećati kad jednog dana budem na samrtnoj postelji? Za čime ću žaliti?

Veliki dio vremena djeca provode pod nadzorom i utjecajem drugih, a sve je veći problem i ekranizacija odgoja pa se roditeljima čini da svi njihovi napori slabo utječu na djecu. Sile izvan obitelji utječu na djecu danas više nego ikada u povijesti. No, roditelji ipak imaju najveći utjecaj na dijete. Roditeljski odnos prema djetetu će u najvećoj mjeri odlučiti koliko će dijete biti sretno, sigurno i stabilno, kako će graditi odnose s odraslima i s vršnjacima, koliko će imati samopouzdanja, koliko će biti povučeno ili otvoreno i kako će se nositi s nepoznatim i problemskim situacijama u životu.

No, roditeljski odnos ne određuje u potpunosti kakvo će dijete postati. Najvažniji odnos u obitelji je bračni odnos, važniji od odnosa roditelj - dijete. Najvažnija stvar koju roditelji mogu učiniti za svoje dijete jest da se međusobno vole i da ostanu zajedno. Zdrav brak je temelj roditeljstva i najbolja odgojna metoda, stoga je iznimno važno supružnicima pomoći da uspostave dobar odnos prije nego krenu rješavati probleme u odgoju djece.

Bračno zajedništvo roditelja prevažno je za djetetov život. Temelj odnosa s djetetom je bezuvjetna ljubav. Bez bezuvjetne ljubavi ne možemo razumjeti dijete. Bez bezuvjetne ljubavi i dubokog uvjerenja da je dijete dar, a ne moja svojina, roditeljstvo postaje teret koji zbunjuje i frustrira. Bezuvjetna ljubav je ljubav kojom volimo dijete bez obzira na sve. Bez obzira kakva mi očekivanja imamo od djeteta i bez obzira kako se ono ponaša.

Mi radimo nešto drugo. Djecu volimo sve dok se ponašaju u skladu s našim očekivanjima. Mi sami nismo iskusili bezuvjetnu ljubav pa ne možemo ni drugima dati nešto što sami nemamo. Ali, možemo naučiti. Nismo mogli odabrati roditelje koje smo imali, ali sada je na nama potez odabrati kakvi roditelji mi želimo biti. Ja svoje dijete uvijek volim bez obzira na sve, trebao bi biti udarni stav svakoga roditelja. Ako dijete volim samo kad se ponaša kako se meni sviđa, to je uvjetna ljubav – rađa nesigurnost, tjeskobu i nedostatak samopouzdanja. Tada djetetu nedostaju spontanost, znatiželja i razigranost voljenog djeteta. Budućnost naše djece ovisi o ovom stavu.

To ne znači da nam se ponašanja djeteta uvijek sviđaju. To znači: to što radiš mi se ne sviđa, ljuti me, žalosti, umara, iritira...ali, ja tebe uvijek volim i u svakoj okolnosti možeš računati na moju ljubav. Loše ponašanje ne treba trpjeti, ali ako ga pokušavamo ispravljati na neprimjeren način, prestrogo ili previše popustljivo, imat ćemo s djetetom problema. Kažnjavanje djece nije rješenje. Prvi korak je uvjeriti se da su djetetove emocionalne potrebe zadovoljene. Važno je razumjeti da su to djeca i da se ponašaju kao djeca.

Svako dijete najviše želi čuti od svojih roditelja da ga vole. Voliš li me? Dijete to pitanje postavlja ponašanjem, rijetko kad riječima. Odgovor koji djetetu damo je presudan jer uvelike određuje njegov temeljni odnos prema životu. Kako dijete to pitanje uglavnom postavlja svojim ponašanjem, roditelji mu uglavnom odgovaraju svojim postupcima. Dijete nam, dakle, svojim ponašanjem govori što mu treba, bilo da traži više ljubavi, više dosljednosti, više prihvaćanja ili više razumijevanja. Kad nam se dijete „loše ponaša“, trebamo se upitati što je mom djetetu potrebno?

Dijete našu ljubav prema sebi promatra kroz naše ponašanje, u onome što govorimo, ali mnogo više u onome što činimo. Na dijete mnogo snažnije utječu naši postupci nego naše riječi. Djeca se služe određenim ponašanjem kako bi nam prevela svoje osjećaje. Nažalost, najčešće to ostane izgubljeno u prijevodu. A tako je lako doznati kako se dijete osjeća, jednostavno - promatrajući ga.

U trenutku kad roditelji promijene svoju perspektivu roditeljstva, sve se mijenja. Tada razmišljamo koliko mi kao roditelji živimo u miru sa sobom i sa svijetom, koliko nam je jasan vlastiti svjetonazor, značenje i smisao života. Ništa ne zbunjuje više od ljudi koji daju dobre savjete, ali predstavljaju loše primjere. Dijete od roditelja traži smjer koji će mu pomoći da razvije zdrav osjećaj za vrijednosti. Hoće li ga naći ovisi o dvjema stvarima; ponajprije o tome imaju li sami roditelji jasan svjetonazor, a zatim i o tome kakav su odnos roditelji uspjeli izgraditi sa svojim djetetom.

Što je jači odnos dijete će se lakše poistovjetiti s roditeljima i prihvatiti i usvojiti njihove životne vrijednosti. Kako roditelji mogu izgraditi dobar odnos sa svojim djetetom? To ne znači, kako se danas često shvaća, udovoljavati dječjim željama i stalno se truditi usrećivati dijete. Graditi odnos znači odnositi se prema djetetu s poštovanjem, prihvatiti ga, vjerovati mu, slušati ga, ohrabrivati ga, pohvaliti ga, biti strpljiv, dosljedan, iskazivati mu ljubav (nećemo ga tako razmaziti – djecu razmazimo kad radimo stvari umjesto njih i kad umjesto djetetovih potreba ispunjavamo djetetove želje) i omogućiti mu da izgradi dobru sliku o sebi.

Odnos s djetetom (s bilo kim) razaramo svaki put kad kritiziramo, omalovažavamo, ponižavamo, okrivljavamo, prigovaramo, kažnjavamo, potkupljujemo, vičemo, uspoređujemo, prijetimo, grintamo, posramljujemo i kad smo nedosljedni. Djeca se opiru granicama, ali ih trebaju jer im daju osjećaj sigurnosti i zaštićenosti. Današnji roditelji djeci kažu ne s osjećajem krivnje i s dozom isprike u glasu. Ne smijemo se bojati reći ne svojoj djeci ako ono što žele nije ono što im je potrebno. Roditelji odustaju od svojih zahtjeva zato što nisu spremni u njihovo ostvarenje uložiti onoliko truda koliko to zahtijeva, ali tako zbunjuju i dezorijentiraju dijete.

Danas je i u našoj kulturi sve prisutniji fenomen infantilnih roditelja koji se žale svojoj djeci očekujući od njih pomoć, ohrabrenje i utjehu. Treba postaviti granice, jasno dati do znanja tko je odgovoran u tom odnosu i zapamtiti da smo našoj djeci roditelji, a ne prijatelji. Roditelji su uglavnom uvjereni da svoju djecu ne obeshrabruju, ne ponižavaju i ne zastrašuju, a ako to i priznaju, smatraju da to rade za dobro djeteta.

Dijete koje nije osjećalo bezuvjetnu ljubav i prihvaćenost, na roditeljski pokušaj da mu prenesu vrijednosti, reagirat će neprijateljski, sa srdžbom i ogorčenjem i najvjerojatnije će postupati suprotno od onoga što se od njega očekuje i traži. Dijete treba naše usmjerenje u ovome zbrkanom, hiperaktivnom, nestalnom svijetu kako bi se moglo djelotvorno nositi s izazovima današnjice. Jedan od najljepših darova koje roditelj može dati svome djetetu je bezuvjetna ljubav.

Osobama koje ne osjećaju da ih roditelji bezuvjetno vole, iznimno je teško osjetiti da ih Bog voli. To je najveća i najčešća prepreka mnogim ljudima da uspostave osobni odnos s Bogom. Taj osobni, bliski odnos s Bogom kroz Sina Isusa Krista najvažniji je u životu. Bogu ništa nije nemoguće. Mnogi koji su bili lišeni roditeljske ljubavi uspjeli su pronaći put do Boga.

Ali, roditelji trebaju znati da su djetetovi izgledi puno manji ako mu sami nisu dali temelj ljubavi. Ljubav i vjera su najdragocjenije blago i najveća ostavština koju možemo ostaviti svome djetetu. Zato je od presudne važnosti vratiti danas izgubljenu svijest o roditeljstvu kao pozivu i poslanju, o braku kao svetom sakramentu i djeci kao daru Božjem kako bi naše obitelji opet postale svetišta života i radosti, budućnost Crkve i svijeta.

Problemi su sastavni dio života. Odgojne poteškoće dio su roditeljstva. U svojim nesigurnostima i strahovima nismo sami. Krist nas strpljivo čeka da ga prihvatimo. Usmjerava nas i vodi, daje nam mudrost kad smo zbunjeni, daje nam snagu i tješi nas kad nam je teško. Ne ostavlja nas nikada same na roditeljskom putovanju premda katkad dopušta gubitak i bol, ali i nadomješta ono što smo izgubili nečim većim, no uronjeni u svoja tugovanja i brige to najčešće ne dokučujemo.

Piše Maja Jakšić

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.