Izgubljeni u prijevodu 1956

Spasiti brak ili živu glavu

Spasiti brak ili živu glavu
ILUSTRACIJA

Danas je izazov ostanka u braku veći nego ikada ranije. U ovom novom svijetu teže je nego ikada definirati i uskladiti bračne obveze i odgovornosti. A kada se očekivanja ne ispune slijedi razočaranje.

Glavni uzroci razočaranja u braku su izrazita konfliktnost, ljutitost, sebičnost, zlobnost, ljubomora, pasivnost supružnika (supruga ili supruge), zanemarivanje, razne ovisnosti, preljub, seksualna nezainteresiranost, problemi neplodnosti, financijska neusklađenost, neslaganje oko odgoja djece, nesnošljivost prema supružnikovoj obitelji itd. U nekoj fazi razočaranja većina ljudi pomišljala je na razvod.

Kad do toga dođe, pitamo se kojim je putem najbolje nastaviti? Može li se brak spasiti i kako? Treba li ostati u braku i kada nam se čini da samo dajemo, a ništa ne dobivamo zauzvrat? Što će nas i našu djecu više oštetiti, loš brak ili razvod? Je li razvod lošeg braka jedino rješenje? Kako to da neki ljudi imaju sretan brak i dobro funkcioniraju, a ne moraju se toliko truditi? Može li se biti zadovoljan i ako se živi u lošem braku? Treba li i do koje mjere trpjeti zlostavljanja ili alkoholiziranog supružnika koji divlja i razbija sve po kući pred djecom? Moramo li stvari prihvatiti takve kakve jesu ili ih treba promijeniti?

Sve naše poteškoće proizlaze iz ovog pitanja. Pomirimo li se s onim što nam ne odgovara, možda ćemo sami sebe staviti u ulogu žrtve, osuditi na životarenje, cijeli život provesti u ogorčenosti i na kraju se kajati. Svjetlo na kraju tunela možemo vidjeti jedino ako uspijemo jasno razlučiti što se u životu može, a što ne može promijeniti. Tek tada možemo započeti promjenu, tj. svim snagama se usmjeriti na ono što je u našoj moći mijenjati (samo naša vlastita ponašanja i razmišljanja), a istovremeno prihvatiti ono što u životu ne možemo promijeniti (tuđa ponašanja, okolnosti i prošlost).

Prihvaćanje onoga što se ne može promijeniti ključna je stavka za vlastitu sreću i sreću ljudi koji nas okružuju. Kad pomislimo da ovako dalje više ne ide, pred nama su dvije mogućnosti. Prva strategija je pregovaranje. Pregovaranje znači da od nečega odustajemo kako bismo nešto dobili. Nećemo dobiti sve, ali ćemo dobiti dio s kojim ćemo biti zadovoljni(ji).

Ako nijedna strana ne želi popustiti u pregovaranju, preostaje nam prihvatiti stanje kakvo jest. No, prihvaćanje ne znači da nam se ponašanje supružnika sviđa niti da pasivno odobravamo neodgovarajuća ponašanja. Prihvaćanje ne znači prihvatiti sve. Ono znači da smo napokon prihvatili da se supružnik najvjerojatnije neće promijeniti i da neće napraviti ono što mi želimo i tražimo.

S druge strane, prihvaćanje znači prepoznavanje da supružnik zaslužuje razumijevanje i da to što ne može ili ne želi zadovoljiti naše potrebe ne znači da je riječ o groznoj osobi. I agresivni supružnici zaslužuju razumijevanje jer je to jedini put do njihova srca. Oni sami najčešće dolaze iz obitelji gdje su bili žrtve ili svjedoci zlostavljanja i zato nose intenzivne i nesvjesne osjećaje srama, krivnje, izdanosti, poniženja, zanemarenosti, straha, ljutnje i tuge i to ih čini nesposobnima za zrele odnose.

Navedeno nije opravdanje za njihovo ponašanje, ali ako drugi supružnik razumije ovu dinamiku i ne reagira, te nadiđe povrijeđenost i ogorčenost, može naučiti svoga supružnika djelotvornijim ponašanjima i boljoj samokontroli vlastitim primjerom.

Prihvaćanje znači eliminirati ponašanja koja su trebala promijeniti supružnika kao što su kritiziranje, prigovaranje, vikanje, preklinjanje, ucjenjivanje, udobrovoljivanje i komuniciranje na pasivno-agresivan način, jer takva ponašanja dodatno uništavaju odnos izvlačeći najnepoželjnije aspekte supružnikova ponašanja.

Prihvaćanje znači naučiti se iznijeti svoje potrebe i zahtjeve na nekritičan način, poticati ono što je nekad bilo dobro u braku, otkrivati i poštivati supružnikove jake strane, pitati se jesmo li nezadovoljni brakom ili možda sobom, osvijestiti kako nesvjesno stvaramo ili pridonosimo problemima, naučiti se mirno postaviti granice verbalno nasilnom supružniku šaljući mu jasnu i dosljednu poruku da je određeno ponašanje nedopustivo, jer ako tu dinamiku mi ne promijenimo situacija se neće popraviti sama od sebe (potražiti pomoć u Savjetovalištu), i odžalovati za onim što nećemo imati u braku, a mislili smo da ćemo imati i prestati kukati zbog toga.

Prihvaćanje znači razmisliti koliko naša iskustva iz djetinjstva utječu na trenutačno doživljavanje našeg supružnika i nas samih, identificirati negativne obrasce na koje tretiramo supružnike, a koje su naši roditelji primjenjivali na nama, preispitati svoja nerealna očekivanja u odnosu na svoj brak, te riješiti probleme koji se mogu riješiti. Iz svega navedenoga vidimo da prihvaćanje ne znači popuštanje i ponižavanje, nego osvještavanje činjenice da kontrolirati možemo samo vlastito ponašanje.

I ono najvažnije, prihvaćanje ne znači trpljenje fizičkog zlostavljanja. Netko se može ponašati agresivno i ako je posrijedi ovisnost ili mentalna bolest. Bez obzira na razlog, u ovakvim situacijama nužno je potražiti pomoć, obiteljsku i stručnu, kako bi se djeca i supružnik zaštitili, a zlostavljača prisililo na preuzimanje odgovornosti za svoje ponašanje. Fizičko zlostavljanje treba uvijek shvatiti ozbiljno.

Tipično je da se nasilno ponašanje tijekom vremena pogoršava, a ne poboljšava. U takvim je situacijama pitanje kako spasiti nečiji život mnogo važnije od pitanja kako spasiti nečiji brak i zato nije dovoljno reći ugroženom supružniku: „To je tvoj križ.“ Potrebno poduzeti sve kako bi se nasilnog supružnika uputilo na liječenje i(li) terapiju. Odgovornost je na svima nama.

S lakoćom uočavamo razliku između života kakav jest i kakva bismo željeli. Kad smo zadovoljni, taj nesklad ne postoji. Promjene - iz onog što imamo, u ono što bismo htjeli - uvijek su teške i zastrašujuće. Bojimo se takvih promjena. S godinama shvaćamo da sve promjene započinju od mijenjanja nas samih, a to znači da ćemo unatoč strahu koji osjećamo učiniti nešto novo i drukčije i izložiti se neizvjesnosti s kojom se nikada prije nismo usudili suočiti.

Promjena se rijetko postiže preko noći, a možemo očekivati i privremeno pogoršanje situacije. Rastaviti se možemo uvijek, ali takvim smo činom jednom zauvijek oduzeli mogućnost da našem braku damo istinsku šansu. Vrijedi vratiti brak na pravi put mijenjajući sebe i onda kada smatramo da je za loš brak isključivo kriv onaj drugi. Ako se na supružnika iz nekog razloga ne možemo osloniti, na Krista uvijek možemo. U našim životnim i bračnim poteškoćama nismo sami.

Vrijeme je i da Crkva, suočena s problemima neuspjeha u braku, poduzme konstruktivne i konkretne pastoralne korake i razvije strategije pomoći, potpore i ohrabrenja bračnim parovima. To je moguće planskim i sustavnim nuđenjem raznih susreta, predavanja, radionica, terapijskih i fokus grupa na temu braka, organiziranjem čuvanja djece za to vrijeme, praćenjem bračnih parova nakon vjenčanja, osobito u prvim godinama braka, edukacijom bračnih parova mentora koji bi ih pratili, organiziranjem predbračnog savjetovanja, kao i susretima, savjetovanjem i grupama potpore za rastavljene, osiguravanjem telefonskoga bračnog savjetovanja 24/7 i omogućavanjem online konzultacija i savjetovanja glede vjere, morala i kanonskog zakona.

Crkva ima odgovornost stalno poticati supružnike da se oslanjaju na Božju pomoć, traže odgovore u Svetom Pismu, snagu crpe iz sakramenata i prakticiraju kršćanske vrline strpljenja i oprosta kako bi umjesto odustajanja tražili rješenja i učili se nositi s neizbježnim problemima stvarnog svijeta.

Piše Maja Jakšić


Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.