Izgubljeni u prijevodu 1000

Poniznost se očituje u traganju za smislom

Poniznost se očituje u traganju za smislom
ILUSTRACIJA

Čudno je da ljudi obično vide samo strnište prolaznosti, e ne vide pune žitnice u koje su položili žetve svojih života; svoja hrabra djela, ostvarene poslove, voljene ljubavi, hrabro prebrođene patnje. V. Fankl, Nečujan vapaj za smislom

Kako se čovjek može nositi s osjećajem bespomoćnosti i beznađa u duhovnim okvirima? Kako se može nositi s razočaranjem i očajem jer smatra da je sve što radi uzaludno? Zašto netko pronalazi smisao i ispunjenje u svom poslu i svakodnevnom životu, a netko drugi ne? Može li se vratiti volja i osjećaj svrhe, nade i čuđenja, vjere i stava da se nešto može? Može li se osoba usprkos svemu osnažiti?

Na ovakva pitanja teško je naći prave odgovore, a gotova rješenja ne postoje. Tu se radi o cjeloživotnom nastojanju. Kada se pojavi osjećaj ljutnje i razočaranosti ili kada se drugog okrivljuje za vlastite neuspjehe i nesreću, potrebno je zapitati se je li riječ o drugim ljudima i okolnostima ili treba mijenjati vlastito ponašanje.

Francuski filozof Gabriel Marcel je rekao: „Uvijek postoji komadić svemira koji možemo popraviti, a to smo mi sami.“ Čovjek ne može birati situacije, događaje koji će mu se u životu događati, ali uvijek može birati svoj odnos prema nekoj situaciji i može birati svoje ponašanje u određenoj situaciji.

Temeljna razlika između ljudi koji se razvijaju iz teških okolnosti i onih koji se iz njih ne razvijaju, jest sposobnost opažanja smisla u nevolji. Svrhu, koja daje smisao ljudskom postojanju, čovjek najčešće nalazi u najtežim razdobljima života. Događaji nisu toliko važni koliko smisao koji im se pridaje. Imamo priliku da preko teškog iskustva naučimo tko smo i što nam je uistinu u životu važno. Čak i najveća tuga i nepodnošljive okolnosti mogu čovjeka dovesti do otkrivanja smisla.

Viktor Frankl (Beč, 26. ožujka 1905. – Beč, 2. rujna 1997.), austrijski neurolog i psihijatar, preživio je četiri koncentracijska logora tijekom Drugoga svjetskog rata, u kojima je izgubio suprugu (koja je bila trudna), brata i roditelje. Osnivač je psihoterapijskog pravca logoterapije, što znači liječenje smislom; logos je grčka riječ za smisao. Ona pomaže čovjeku da sagradi povjerenje u bezuvjetnu smislenost života i dostojanstvo osobe. Logoterapija se trudi osvijestiti u čovjeku odgovornost kao bitnu osnovu ljudske egzistencije. Prema logoterapiji, težnja da u svojem životu pronađe smisao primarna je motivacijska sila u čovjeku.

Frankl je, kao Židov, tri godine proveo u nacističkim logorima. Ono što je zapazio, jako ga je zaintrigiralo. Naime, vidio je da su fizički jači i otporniji ljudi, umirali prije onih koji nisu bili navikli na težak rad i koji su bili krhka zdravlja. Frankl je kao psihijatar tražio objašnjenje za svoja zapažanja. Došao je do zaključka da fizička snaga nije odlučujuća u takvim uvjetima, već ona duhovna. A ta duhovna snaga očituje se u smislu.

Zatvorenici koji su imali razlog za preživljavanje i koji su imali smisao u životu, preživjeli su, dok su oni koji to nisu imali, umirali. Dakle, najviše izgleda da prežive logor imali su oni koji su bili upravljeni na budućnost, na neki zadatak ili osobu koja ih je negdje čekala, i koji su imali svijest da život ima smisao koji treba ispuniti, makar i u budućnosti. Opstanak je ovisio o dvjema stvarima – radi čega i radi koga.

Viktora Frankla patnja nije učinila ogorčenim, nego ga je potaknula na otkrivanje životnog smisla. Frankl nam je ostavio u naslijeđe mogućnost da na svoje živote gledamo iz jedne druge perspektive. Naša duhovna dimenzija, sloboda i odgovornost imaju odlučujuću ulogu u našem životu unatoč biološkim, psihološkim i socijalnim čimbenicima.

Volja za smislom mijenja i preobražava naše živote jer živjeti sa smislom znači otkrivati smisao, stvarati smisao, vidjeti smisao i dijeliti ga s drugim ljudima. Pozitivna usmjerenost prema smislu sredstvo je ozdravljenja.

Franklova misao nosi u sebi poziv i ohrabrenje da se odlučimo za vrijednosno i smisleno življenje. Svakoga dana, svakoga sata pred nama su prilike za donošenje odluka. Način na koji prihvaćamo svoj život pa i patnju pruža nam golemu priliku da svom životu damo dublje značenje. Možemo ostati hrabri, dostojanstveni i nesebični ili stalno biti u borbi za samoočuvanje.

Svaki put kada smo nesebični, velikodušni, brižni, pošteni i kada se prema ljudima odnosimo s razumijevanjem, prihvaćanjem, opraštanjem i zahvalnošću, ulazimo u područje smisla i obogaćujemo svoj život. Pred svakim je čovjekom izbor: u napore i izazove unositi smisao ili stalno biti u otporu kroz žaljenje i okrivljavanje. Kada se žalimo, prigovaramo, kritiziramo i okrivljujemo, čak i kada postoji razlog za to, ništa ne postižemo i iz vida gubimo ono što je dobro.

Potrebno je, dakle, iz temelja promijeniti naše shvaćanje života jer nije bitno to što mi očekujemo od svoga života, nego što život očekuje od nas. Svatko ima svoj specifičan poziv ili misiju da u životu ispuni konkretan zadatak. Svaka situacija u životu je izazov. Jednom riječju, život svakome od nas postavlja pitanje, a mi životu možemo odgovoriti jedino tako da budemo odgovorni. U odgovornosti leži bit postojanja. A biti odgovoran, znači napokon preuzeti odgovornost za svoju ulogu koju imamo bilo u braku, bilo u roditeljstvu, bilo na poslu.

Biti odgovoran, znači prestati tražiti krivce u drugim ljudima, tužnoj prošlosti ili nesretnim okolnostima i osvijestiti da smo mi ti koji stojimo iza svakog našeg izbora. Iskustvo logoraškog života pokazuje da čovjek može birati kako će djelovati jer u tim istim barakama koje je sagradio čovjek, postojali su ljudi koji su dijelili svoj posljednji komad kruha i koji su tješili druge.

Možda je takvih bilo malo, ali su dovoljan dokaz da se čovjeku može oduzeti sve, ali jedno ne: krajnja sloboda – izbor vlastitog stajališta neovisno o okolnostima, izbor vlastitog puta. Čovjek je, dakle, rezultat svojih odluka, a ne svojih uvjeta, smatra Frankl.

Jedna od metoda logoterapije jest da čovjek sebe zamisli na samrtnoj postelji i iz te perspektive zamišlja svoj život i životne odluke. Na samrtnoj postelji nestaje svega sjaja, titula, materijalnih dobara, sve to postaje nebitno, a ostaje samo goli život i pogled na ono što smo od svoga života učinili. Zato prolaznost postojanja nikako ne čini postojanje besmislenim.

Prolaznost je poticaj za odgovorno djelovanje. Prolaznost je podsjetnik koji nas potiče da najbolje što možemo iskoristimo svaki trenutak života. Čim iskoristimo priliku i odlučimo se za dobro, učinili smo to jedanput zauvijek, pohranili smo to u prošlost, tu je na sigurnom. U prošlosti ništa nije izgubljeno, nego, naprotiv, sve je pohranjeno i čuvano, sva naša dobra djela, dobro obavljeni poslovi, sve naše odvoljene ljubavi pa čak i patnja koju smo prošli hrabro i dostojanstveno. To znači da nema razloga žaliti starije ljude.

Naprotiv, trebalo bi im zavidjeti. Istina je da stari nemaju nikakvih prilika, nikakvih mogućnosti u budućnosti, ali imaju više od toga. Umjesto prilika u budućnosti, oni imaju ostvarenja u prošlosti – mogućnosti koje su aktualizirali i smisao koji su ispunili, i nitko i ništa ne može ukloniti te vrijednosti iz njihova života. Doba djela i dobre misli bit će jedini spomenik našem postojanju, zaključuje Frankl. Na taj način, prolaznost života ne može nauditi njegovu smislu ni vrijednosti. Prošlo opstojanje je također jedna vrsta opstojanja - možda najsigurnija. (V. Frankl, Liječnik i duša)

Život ne samo da ima smisao nego ga i zadržava pod svim uvjetima i u svim okolnostima. To ne znači potiskivati ili poricati poteškoće, tugu i zabrinutost, nego je riječ o istinski smislenom suočavanju i prihvaćanju boli, patnje i gubitka. Franklova misao ulijeva vjeru u izlječenje od raznih egzistencijalnih tegoba. U svojim djelima objašnjava kako se strahovi, tjeskoba, depresija, agresija, ovisnosti, opsesivno ponašanje, „neuroza nezaposlenosti“ pa čak i „nedjeljna neuroza“ mogu djelotovorno riješiti putem logoterapije.

Smisao je temelj zdravlja; povećava zadovoljstvo životom, poboljšava mentalno i tjelesno zdravlje, povećava otpornost, jača samopoštovanje i smanjuje šanse za depresiju. U vremenima beznađa i tjeskobe svima, a posebno bolesnima, umirućima i onima koji o njima brinu, njegove knjige mogu pružiti ohrabrenje i dragocjene odgovore na pitanja gdje i kako je moguće pronaći smisao patnje i značenje ljubavi i smrti, iako bol samim čitanjem neće nestati.

U ovom svijetu koji se prebrzo mijenja čovjek je izgubio svoje usmjerenje i vjeru u dobro. Vapaj za smislom današnjeg čovjeka više nije nečujan. Vjerovali smo da će nam razvoj, napredak i slobode olakšati i uljepšati život, a u biti smo više nego ikada izgubljeni, na osobnoj i globalnoj razini.

Spomenuti filozof Gabriel Marcel napisao je u predgovoru francuskom izdanju ondašnjeg naslova Franklove knjige „Zašto se niste ubili?“ sljedeće; Neka tehnokrati - koji sve više i više gospodare našim svijetom – pripaze na tu opasnost (samodopadnost) koja na njih vreba, ako želja za organizacijom kojom se nose ne nađe protutežu u sili koja stanuje jedino u duši, i koja lakoumnicima ne izgleda sila, jer se zove poniznost.

Omalovažena i često ismijana od modernog čovjeka – poniznost može, ako se uistinu živi, snažno doprinjeti osobnom duhovnom rastu i pozitivnim promjenama cijeloga društva, a očituje se u neprekidnom traganju za smislom, istinom i vrijednostima o kojima naučava Frankl.

piše Maja Jakšić

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.