Izgubljeni u prijevodu 1186

Raditi sa srcem - da gorimo, a ne izgorimo...

Raditi sa srcem - da gorimo, a ne izgorimo...
ILUSTRACIJA

Možda čovjek prolazi kroz izgaranje zato što je zaboravio na svoj vlastiti poziv i zato što svoj posao ne doživljava kao svoj poziv. Osjećaj izgaranja znak je uzbune koji čovjeku govori da je skrenuo sa životnog puta i da je izgubio svoje usmjerenje u svijetu koji se prebrzo mijenja. Različiti poslovi mogu biti više ili manje zahtjevni ili ugledni, ali izazovnost posla ovisi najviše o tome kako pojedinac na njega gleda. Dakle, od iznimne je važnosti kako osoba gleda na svoj posao, jer poslu smisao pridaje upravo osoba koja ga obavlja. Najzadovoljniji su oni ljudi koji svoj posao doživljavaju kao životni poziv. 

Izgorjeti može svatko: predani svećenik u svojoj župi, odgovorni liječnik koji se želi posvetiti svakom pacijentu, brižni roditelj, kućanica, nezaposlena osoba ili osoba koja je otišla u prijevremenu mirovinu. Na poseban način u Hrvatskoj izgaraju radnici koji za svoj rad ne dobivaju plaću, žene koje zbog majčinstva dobivaju otkaz, mladi ljudi koji napuštaju domovinu u potrazi za zaposlenjem i naši branitelji i njihove obitelji. Dakle, izgaranje se ne događa samo na poslu. Svaki oblik predanosti, oduševljenja ili zanosa nekom djelatnošću, idejom ili odnosom može rezultirati izgaranjem.

Nekim ljudima posao pridonosi životnom zadovoljstvu i daje im osjećaj vrijednosti, a u nekih izaziva stres, iscrpljenost, opterećenje i izgaranje. Da bi ljudi bili zadovoljni poslom koji obavljaju, posao treba izgrađivati njihov osobni identitet i ispunjavati ih. Često se riječ poziv koristi samo uz neku vrstu poslova, primjerice liječnički, učiteljski, umjetnički ili svećenički poziv. Ljudi koji svoj posao shvaćaju kao poziv, taj posao vide kao nešto što pridonosi većem dobru, nečem većem od njih samih. Posao ih ispunjava sam po sebi bez obzira na plaću koju dobivaju za njega. Dakle, svaki posao može postati poziv i tako pridonositi svrsi i smislu nečijeg života. Tada više nije riječ o rutini, nego o nastojanju da ovaj svijet bude bolji.

U izopačenoj kulturi gdje je sve usmjereno isključivo na produktivnost, potrebno se suočiti s činjenicom da se vlastiti rad može činiti uzaludnim i lišenim ikakvih rezultata. Kada jednom prihvati tu mogućnost, čovjek više nije usmjeren na rezultate, nego na vrijednost, ispravnost i istinu samog rada. Tko nije usmjeren na rezultat svoga rada, ne mora više ništa dokazivati, njegov rad je dar koji može dati.

Stres i izgaranje prijete današnjem čovjeku, a u medicini i psihologiji se smatraju poremećajima koje treba ukloniti. No, možda oni znače niz pogrešnih pretpostavki, uvjerenja i navika, koje treba zamijeniti smislenijim izborima. Koliko god stresna stanja i izgaranje bili teški, oni imaju u sebi i nešto dobro. Upućuju osobu na to da se s njom nešto događa, da mora početi razmišljati o sebi i o smislu svoga postojanja. To je trenutak kada se čovjek suočava sa samim sobom, postavlja pitanja o svojoj egzistenciji i kada treba prihvatiti ponudu da preuzme odgovornost za sebe i život kakav želi živjeti. Dok pate od izgaranja, ljudi najčešće misle da su učinili nešto pogrešno ili da s njima nešto nije u redu ili da se svijet prema njima nije pošteno odnosio.

Međutim, to nije znak pogreške, nego izazova kako bi se kreirao drugačiji pristup životu. Izgaranje je tihi glas koji upozorava čovjeka da stari obrasci ponašanja i razmišljanja postaju opasni i da je vrijeme za nove. Tko se ogluši na taj unutarnji glas, plaća previsoku cijenu. Izgaranju bi ljudi trebali biti zahvalni, jer ih je upravo ono zaustavilo da u životu budu ili rade ono što ne žele. Upravo problemima koje svatko ima, ili misli da ih ima, treba poklanjati zahvalnost, jer su problemi najveći učitelji. Osjećaj frustracije daje osobi poticaj i snagu za popravljanje njezinih izbora ponašanja kada vidi da su stari obrasci ponašanja bili neučinkoviti. Izgaranje u konačnici spašava živote, ali je potrebno promijeniti pravac prije negoli se potpuno izgori. Potrebno je na prve znakove izgaranja otpustiti sve nedjelotvorne oblike ponašanja i razmišljanja.

Kad izgaramo i kad smo pod stresom, skloni smo uzroke tražiti i sagledavati u vanjskim čimbenicima. Važno je shvatiti i priznati da sami stvaramo svoje izgaranje, jer samo tako možemo pronaći i načine kako se s izgaranjem suočiti i nositi te kako razmišljati i djelovati da do njega ne dođe. U stalnoj smo potrazi za srećom, a potrebno nam je nešto veće od sreće, potreban je smisao. Jer kada nas ono što radimo ispunjava, potpuno nam je svejedno jesmo li sretni ili nesretni. Na nama je da izaberemo hoće li nam posao biti teret ili pak šansa za ostvarenje životnog poslanja.

Ljudi koji su otkrili svoje poslanje, bit će sretni bez obzira na poteškoće, patnje i zapreke s kojima se susreću. Izgaranje je, dakle, životna prekretnica za bolje razumijevanje onoga tko smo, što u životu želimo i zašto to želimo.
Smislen posao integralni je dio smislenog života. Smisao je dostupan i na radnome mjestu, kao što je dostupan u čovjekovoj najdubljoj duhovnoj potrazi. Koliko god se neki posao može činiti običnim, može ga se preobraziti smislom. Kada se svom radu posveti s odgovornošću, pravednošću, čestitošću, velikodušnošću, poštenjem i ushićenjem, a kolegama s poštovanjem, ljubaznošću, smirenošću i uljudnošću, osoba dolazi u dodir sa smislom i unosi svoju volju za smislom u svoj rad. Osoba ostavlja svoj trag kada u svoj posao unosi vlastite etičke i moralne odluke.

Dakle, svatko može u svome radu i životu pronaći bezuvjetni smisao i iskusiti bezuvjetnu vrijednost sebe i ljudi koji ga okružuju. Pridavati smisao radu, ne znači samo dovršiti određeni zadatak kako bi se dobila vidljiva i opipljiva nagrada, nego je riječ o ostvarivanju životnih vrijednosti i ciljeva koji se često doimlju nevidljivima, ali su itekako stvarni i smisleni. U današnjem svijetu rada koji je opsjednut ishodom i učinkom, ovaj zadatak nije jednostavan, ali zato ispunjava čovjekove najdublje potrebe. Kada u svom profesionalnom životu čovjek ostane vjeran svojim vrijednostima, tada polaže temelje smisla. Smisao čeka da bude otkriven bez obzira radi li tko u pekari, na gradilištu, u školi, u trgovini, u bolnici, restoranu ili na odlagalištu otpada. Na svakom radnom mjestu čovjek može unositi smisao u svoj rad. Dobro obavljen posao ispunjava čovjeka bez obzira što radi.

Pokretačka snaga - smisao je u vrijednosti obavljenoga posla. Isključivim vezivanjem uz plaću čovjek umanjuje vrijednost svoga rada. Svako zadovoljstvo je prolazno: povišice, promaknuća, priznanja, godišnji odmori i slobodni dani. Oduševljenje time već nakon nekoliko dana splašnjava i nestaje. Pravo zadovoljstvo nalazi se tamo gdje ga se ne traži. Zadovoljstvo koje nije bilo planirano ni očekivano, mijenja i ispunjava život kao dar koji trajno ostaje u srcu, a proizlazi iz smisla koji onda postaje jedino mjerilo u životu.

Pravi je izazov u ovako zahtjevnim vremenima u kojima dominira volja za zadovoljenjem nagona i volja za moći održavati svoju volju za smislom. Ali, tek kada čovjek spozna volju za smislom, može zacrtati smjer svojim mislima i djelima koji će mu preobražavati i život i rad na značajan i smislen način, te ga voditi prema potpuno novoj i drukčijoj vrsti ispunjenja i uspjeha.

Piše Maja Jakšić

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.