Duhovne vježbe 2985

'Molite za nas svećenike'

'Molite za nas svećenike'
Svećenici u procesiji na biskupskom ređenju na Krku / CROPIX

Riječ Božja je upućena svim ljudima jer Bog želi da se svi ljudi spase i upoznaju istinu. Tako je Božja poruka upućena i svećeniku koji je objavljuje i puku koji tu riječ sluša. I svećenici i vjernici laici trebaju tu Božju riječ primiti u poniznosti srca i spremnosti da ih ta riječ dohvati, pogodi i promijeni. To je istinsko poslanje Božje riječi: da nas obrati i učini novim ljudima, novim stvorenjem, kao što voli reći sveti Pavao apostol.

Crkva je nakon Drugog vatikanskog sabora postala više osjetljiva na Riječ Božju koja je prvenstveno upućena njezinim službenicima koji se prvi moraju obraćati kako bi mogli ispravno voditi one koje im je Bog povjerio.

Bog preko proroka Malahije izričito proziva svećenike kad kaže: «A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite Ime moje – govori Gospodin nad Vojskama – kletvu ću na vas svaliti. Vi ste s puta zašli, učinili da se mnogi o Zakon spotiču, raskinuli ste Savez Levijev…». Ovo su teške riječi koje su upućene ne samo starozavjetnim svećenicima, nego i nama danas.

U evanđelju Isus kritizira pismoznance i farizeje, dakle one ljude koji su trebali narodu naviještati i tumačiti volju Božju i svojim životom posvjedočiti u istinitost Božjih riječi. Međutim, oni su samo govorili, ali nisu to i svojim životom potvrđivali. Zato Isus upozorava svoje slušatelje da se ne ravnaju prema njihovim djelima «jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami na da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide». To su teške, ali utemeljene kritike koje je Isus izrekao s nakanom da prodrma savjest pismoznanaca i farizeja, pa da se promijene i počnu živjeti onako kao drugima govore da treba živjeti.

«Isusove riječi imaju dva dijela: optužbu i opomenu. Optužba oštrim jezikom iznosi na vidjelo dvije naše mane: nedosljednost i licemjerje.» Nedosljednost se vidi u riječima: «govore, a ne čine», «vežu i ljudima na pleća tovare teška nesnosna bremena, a sami ni da bi ih prstom makli». Licemjerje i hvastanje je prokazano riječima: «sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide i dive im se». Isus je ovim riječima jasno optužio književnike i farizeje svoga vremena. Ali Crkva u okviru današnjeg bogoslužja, jasno daje na znanje da Isusove riječi primjenjuje na svoje pastire, prenoseći Kristovu optužbu na nas svećenike i na naš način ponašanja pred vjernicima i prema vjernicima.

Nedosljednost i licemjerje i danas nagrizaju život pastira Crkve oduzimajući vjerodostojnost našem svjedočenju. Slažem se s Ranierom Cantalamessom koji za nas svećenike kaže: «Baratamo svetim stvarima, narodu tumačimo uzvišene Isusove riječi – posebno riječi o milosrđu i dobroti prema bližnjemu – a u dnevnoj životnoj praksi pokažemo se i surovi i čak nemilosrdni. Govorimo o odcjepljenju i oslobađanju od stvari, interesa, novca, a odmah zatim smo – razmišljajući nad nekim našim činima i potezima primorani priznati da smo se i mi, kao i drugi, zapleli u mrežu svih tih stvari. Pače, ponekad i više od drugih, možda da nadoknadimo sigurnost koje smo se odrekli tražiti u obitelji i potomstvu».

Nije lako čuti ni prihvatiti istinu, jer ona boli, ali to je ujedno i spasonosno, jer istina boli zato da nas izliječi. Isus otkriva ranu da je liječi i izliječi. Ona čini da osjetimo kako smo slabi i svjesni svoje stvarnosti: prisiljava nas da izgubimo lažni osjećaj sigurnosti koji mnogo smeta onome koji objavljuje riječ Božju. «I doista, malo-pomalo, često već i dok propovijedamo, nekako nas navodi da sami kažemo: zar baš ti ne činiš to što sada drugima govoriš?».

Drugi dio Isusova govora sadrži opomenu. Ona je otvoreno upućena apostolima i Isusovim učenicima, tj. pastirima Crkve, čiji smo mi nasljednici ili suradnici. Isus kaže: Ne dajte se zvati učitelji, ta jedan je učitelj vaš, a vi svi ste vi braća. Tim riječima Isus želi spriječiti samo jedno: učitelji ne smiju biti umišljeni i bolovati od «kompleksa učitelja», ne smiju se odvajati od naroda, podizati zid superiornosti ili razdaljine, kao što su to činili književnici i farizeji.

Evanđeoski učitelj, baš zato što je evanđeoski, mora prije svega biti učitelj poniznosti. Iako uči druge, on je u biti učenik jednog i jedinog Učitelja.
Iako su biblijske riječi više upućene nama svećenicima, jedan važan dio odnosi se i na vjernike kojima propovijedamo. Isus kaže: «Obdržavajte sve što vam kažu». To znači: ako pastiri i budu nedosljedni i nedostojni, to vas ne oslobađa od dužnosti da slušate njihove riječi, makar to u ovom slučaju postaje teže. «Obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima». Doista, ono što govore nije od njih, nego od Boga ili od Crkve, dok je ono što čine njihovo i ostaje na račune njihove odgovornosti.

Neka riječ Božja bude za sve nas i poziv da se više molimo za svećenike, biskupe i svetog Oca papu kako bi mogli biti dostojni i uvjerljivi navjestitelji Božjeg kraljevstva svim narodima na zemlji. Sveti Franjo Asiški je veoma cijenio svećenike i za njih puno molio. Sam je rekao kako nije dostojan biti svećenik, zato je ostao časni brat, a u svojoj Oporuci o svećenicima je napisao sljedeće: «I kad bih posjedovao toliku mudrost koliku je imao Salomon i naišao na najsiromašnije svećenike ovoga svijeta, u župama gdje oni borave neću propovijedati protiv njihove volje… I neću na njima gledati grijeha, jer u njima vidim Sina Božjega… I sve teologe i one koji naviještaju svete Božje riječi moramo častiti i poštivati, jer nam oni daju duh i život».

U duhu ovih Franjinih riječi, usuđujem se uputiti svima vama poziv i molbu: «Molite za nas svećenike, da nam Gospodin dade snage i jača slabost našeg tijela – koja je jednaka slabosti tijela i svih drugih ljudi – i da nas pomogne te budemo ponizni i dosljedni navjestitelji njegove riječi».

Pater Mijo Nikić

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.