Duhovne vježbe 792

I u grijehu je šansa da se potpuno bacim Bogu u naručje

I u grijehu je šansa da se potpuno bacim Bogu u naručje
ILUSTRACIJA

Benediktinci Anselm Grün i Meinrad Dufner autori su vrlo zanimljive i, po mnogo čemu, jedinstvene knjige pod nazivom Duhovnost odozdo. U uvodu ove knjige autori navode misao Evagrija Pontika koji duhovnost odozdo formulira u svojoj klasičnoj rečenici: «Želiš li upoznati Boga, upoznaj prvo samog sebe». 

Na temelju ove misli autori knjige ističu kako uspon k Bogu počinje silaskom u svoju vlastitu stvarnost, sve do dubina nesvjesnoga u nama. Put kojim se ide u duhovnosti odozdo vodi preko stranputica i zaobilazaka, preko neuspjeha i razočaranja sa samim sobom. «Ne približava me Bogu moja krepost, mnogo više to čine moje slabosti, moja nemoć, dapače moji grijesi», usuđuju se reći autori ove zanimljive knjige. 

U prvom poglavlju autori objašnjavaju bit i smisao duhovnosti odozgo. Ta duhovnost nam postavlja pred oči ideale koje treba slijediti i nastojati potpuno se poistovjetiti s njima. Duhovnost odozgo uglavnom je prisutna na početku našeg duhovnog puta prema Bogu. Uz pomoć Božju mi nastojimo usvojiti kreposti, boriti se protiv napasti i požuda u vlastitom srcu, osvajati sebe i svijet. Međutim, opasnost duhovnosti odozgo je u tome da osoba počne misliti kako do Boga može doći vlastitim snagama uz određenu askezu i molitvene tehnike. 

Ima i onih koji sebi postavljaju previsoke ideale koje ne mogu dosegnuti, a da ne bi rezignirano napustili bitku, potiskuju svoju vlastitu zbilju i identificiraju se sa svojim idealima. Ovakvo postupanje dovodi do podvajanja ličnosti. Osoba postaje slijepa za vlastitu stvarnost i vlastitu agresivnost može nesvjesno skrivati i izražavati u svojoj pobožnosti. Masivnim potiskivanjem zla, odnosno svojih sjena, svega što ne želimo prihvatiti, a dio je nas samih, vodi u «sotoniziranje drugih s kojima se, sve u Božje ime, katkada postupa upravo brutalno», zaključuju autori ove knjige. 

Da se to ne bi dogodilo potrebna nam je i duhovnost odozdo koja je obrađena u drugom poglavlju knjige. Autori donose više primjera iz Biblije koji potvrđuju učinkovitost duhovnosti odozdo. «Biblija nam nikad za uzore u vjeri ne postavlja savršene ljude bez grešaka, nego upravo ljude koji su sebi natovarili težak teret svoje vlastite krivnje i koji iz dubine nevolje vapiju k Bogu» (13). To su Abraham, Mojsije, David, Šimun Petar, Pavao i drugi. Sam Isus je u svom propovijedanju i ponašanju naglašavao potrebu duhovnosti odozdo. Tako se Isus svjesno obraća carinicima i grešnicima jer osjeća da su oni otvoreniji za obraćenje i za Božju ljubav od umišljenih farizeja koji misle da svojom pobožnošću i savršenošću mogu doći do Boga. 

Autori ove knjige su uvjereni da svojim postupcima i sam Isus pokazuje da više cijeni duhovnost odozdo «jer samo ona otvara čovjeka za Boga. Skršeno, ranjeno i slomljeno srce se otvara Bogu» (16). U mnogim slikama pokazuje nam Isus da je izabrao upravo ono što je slabo i siromašno. Tako siromašni Lazar predstavlja ono što je u nama siromašno i odbačeno, ono što je ranjeno i uvrijeđeno, ono što gladuje i žeđa. On dolazi u nebo. 

«Upravo izgubljeno i potisnuto, odbačeno i obespravljeno Bog prihvaća (prispodoba o izgubljenoj ovci i izgubljenom sinu). Jer tamo gdje čovjek nema ništa, otvoren je za dar božanske milosti. Isus naziva blaženim siromahe, koji gladuju i žeđaju za pravdom, koji se žalosti i ne mogu se osloniti na sebe i svoju snagu, nego su upućeni isključivo na Božje milosrđe» (18). Prema tome, kad želimo uzići s Kristom Ocu, prvo se s njim moramo spustiti k zemlji, k zemaljskom, u svoju vlastitu ljudskost.

U obrazloženju potrebe duhovnosti odozdo, autori se služe iznašašćima dubinske psihologije, napose Jungovim intuicijama o stvaranju vlastitih sjena koje nastaju u nama kad potiskujemo ono što ne možemo ili ne želimo prihvatiti, a dio je nas samih. Međutim, rješenje nije u potiskivanju, nego u priznanju vlastitih slabosti. Drugim riječima potrebna nam je poniznost da prihvatimo istinu o sebi jer nas samo takav stav može sačuvati od mehanizma potiskivanja kojim se stvara podvojena ličnost u nama. 

Premda osoba koja želi postići autentično duhovno iskustvo i doći do Boga ne smije potiskivati i zanemarivati stvarnost vlastite agresivnost, seksualnosti, bolesti i druge neprihvatljive elemente u sebi, nego sve to treba prihvatiti, Bogu za sve zahvaliti, integrirati u svoju ličnost i u dubokoj poniznosti i vjeri moliti Boga da u njoj bude velik i čudesan u svojoj moći. Ne samo naše bolesti i slabosti, nego čak i naši grijesi nas mogu dovesti k Bogu. 

«Katkad ne preostaje Bogu nikakva druga mogućnost da čovjeka dovede do njegove vlastite slabosti osim kroz grijeh», usuđuju se reći spomenuti autori knjige Duhovnost odozdo. Naime, u našem se grijehu raspršuju sve iluzije koje smo stvorili o sebi i svom duhovnom putu. Stvarnost grijeha mi pokazuje da sam bez Božje milosti pred grijehom nemoćan. Kad mi to postane posve jasno, ništa mi drugo ne preostaje nego da se oslonim samo na Boga. Tada padaju svi zidovi koje sam podigao između Boga i sebe. Tako grijeh postaje felix culpa (sretni grijeh) kad mi otkrije moju vlastitu nemoć u kojoj shvaćam da me jedino Bog može promijeniti i spasiti. Tako nas duhovnost odozdo poziva da i grijehu vidim šansu da se potpuno bacim Bogu u naručje.

Autori u knjizi još govore i o poniznosti i humoru kao temeljima kršćanske egzistencije te navode mnoštvo primjera iz monaške duhovnosti koja je prvenstveno duhovnost odozdo. 

Piše pater Mijo Nikić