Duhovne vježbe 895

Zašto je ljubav najvažnija?

Zašto je ljubav najvažnija?
ILUSTRACIJA

Oriana Fallaci u svojoj knjizi Pismo nerođenom djetetu opisuje događaj kad ju je posjetio čovjek s kojim je začela dijete i koji je tražio da učini pobačaj, a troškove bi snosili zajedno, jer, kako reče, „oboje smo krivi“.

Žena je bila u desetom tjednu trudnoće. Iako je otac nerođenog djeteta donio cvijeće ženi, ona svoj susret s njime ovako opisuje: „Prvo što sam osjetila bio je ujed u trbuhu. Ne ono uobičajeno probadanje, već ujed: gotovo kao da si se prestrašilo što ga vidiš, kao da si se objema rukama uhvatilo za me kako bi se zaštitilo mojom utrobom, sakrilo se…“ (Oriana Fallaci, 2009., Pismo nerođenom djetetu, Znanje, Zagreb., str. 59).

Ova potresna priča tragično je završila. Dijete je abortirano. Žena se tješi zadnjom rečenicom kako život ne umire, ali savjest je toliko progoni da mora svome djetetu na koncu napisati: „Ti si mrtav. Možda umirem i ja“ (str. 114). Želim naglasiti činjenicu kako je nerođeno dijete prepoznalo blizinu oca koji je tražio da se dijete abortira. Ovo dijete nije bilo voljeno i nije se ni rodilo. Koliko se nevoljene djece rodi, a onda čitav život pate. Nedostatak ljubavi pogađa dijete i to već prenatalno.

Ljubav je pojam koji je, čini se, prema značenju sadržaja koji pokriva, najviše opterećen. Za jedne je ljubav osjećaj lijepog i ugodnog raspoloženja, dok je za druge ona svjesna i slobodna odluka da se za nekoga živi i umire. Ljubav je sve to i još puno više. Biblija kaže da je Bog ljubav i da svi oni koji ostaju u ljubavi, u isto vrijeme ostaju i u Bogu. Imajući sve to na pameti, očito je Erich Fromm imao pravo kad je rekao da je ljubav umijeće i da zahtijeva puno truda, znanja i volje da se postigne i sačuva u životu.

Ljubav je potrebna čovjeku u svim razdobljima njegova života u vremenu i u vječnosti. Dijete treba s ljubavlju začeti, majka ga treba s ljubavlju pod srcem nositi, obitelj ga treba s ljubavlju prihvatiti, roditelji ga trebaju s ljubavlju odgajati, svećenici mu trebaju s ljubavlju o Bogu govoriti, u brak treba s ljubavlju ući, u braku s ljubavlju živjeti i svoju djecu odgajati te na koncu svoga života, s ljubavlju prema Bogu treba se iz vremena u vječnost preseliti.

Što se Boga tiče, iz ljubavi smo stvoreni i za vječnu ljubav smo predodređeni. Po ljubavi ćemo biti suđeni. Zato je ljubav najvažnija, zapravo jedina dužnost koju moramo dobro naučiti i u svome životu svakodnevno prakticirati. O štetnim posljedicama nedostatka ljubavi treba češće govoriti, a posebni naglasak treba staviti na prenatalno razdoblje djetetova života kad je dijete najugroženije i kad mu treba najviše ljubavi i prihvaćanja.

U novije vrijeme (zadnja trećina 20. Stoljeća) počela se snažno razvijati nova interdisciplinarna znanost Prenatalna i perinatalna psihologija i medicina koja je ujedinila psihologe, psihoterapeute, psihoanalitičare, ginekologe i porodničare kao i druge profile stručnjaka iz raznih područja ljudskog života koji nam otkrivaju da se psihološke traume formiraju u djetetu čak i prije njegova rođenja.

Sve je očitije da stres koji majke doživljavaju u trudnoći i porodu, kao i majčin osobni stav prema djetetu (ljubav ili odbijanje, željenost ili neželjenost) ostaju utisnuti djetetovu dušu, a kasnije utječu na stil razmišljanja i doživljavanja dotične osobe. Budući da se ovi stavovi formiraju u razdoblju kad dijete nije toga svjesno, teško ih je prepoznati, a onda i iskorijeniti. Zato je i u ovom slučaju potrebno naglasiti kako je nevolje bolje spriječiti nego liječiti.

Piše pater Mijo Nikić