Duhovne vježbe 831

Odakle nasilje među mladima?

Odakle nasilje među mladima?
ILUSTRACIJA

Utjecaj sredstava masovnog komuniciranje na delinkvenciju mladih

Sredstva javnog ili masovnog društvenog komuniciranja, prije svega razne platforme društvenih mreža na pametnim telefonima, TV, filmovi i internet imaju veliki utjecaj na oblikovanje životnih stavova (životne filozofije) mladih kao i na njihovo ponašanje.

Jedna Unescova svjetska studija pokazuje da djeca pred TV ekranima provedu prosječno tri sata dnevno. Sve ono što djeca gledaju na TV i filmovima tako je "servirano" da to djeca usvajaju nekritički. Još nezrela za objektivnu razumsku prosudbu onoga što gledaju i čitaju, djeca nesvjesno često zaključuju kako je prikazani način života zapravo onaj način života koji treba usvojiti. Tako za njih informacija dobivena preko TV postaje formacija, odnosno formativna norma za njihovo ponašanje.

Kasnija razumska uvjeravanja roditelja i odgojitelja teško mogu modificirati a još teže promijeniti afektivne stavove koji su, u doba djetinjstva ili mladenaštva, nekritički usvojeni. Idoli s malih ili velikih ekrana s kojima se mladi vrlo brzo identificiraju često puta su osobe koje se vrlo lako obogate, koje postižu uspjeh i ugled u društvu, koje ponekad postaju bogati kršenjem zakona a da za to ne moraju nikome odgovarati. Želeći kasnije oponašati takav model života, mladi lako postaju frustrirani, budući da se radi o nestvarnom, idealiziranom načinu života koji je većini normalnih ljudi nedostupan.

Ne želeći se pomiriti s činjenicom da i oni ne mogu tako živjeti, mladi se onda daju u kriminal kako bi olako došli do novca potrebnog za život po uzoru na njihove idole. Ovakav model ponašanja se nekritički usvaja budući da i njihovi idoli često puta na takav način postaju bogati. Mnogi stručnjaci koji prate delinkvento ponašanje mladih upozoravaju na negativno djelovanje agresivnosti koja se previše pokazuje preko TV, filmova i interneta.

Utjecaj obitelji i okoline na kriminalno ponašanje mladih

Obitelj na razne načine može uzrokovati agresivno ponašanje mladih. Jedan način je da se dijete zanemari, da se ignoriraju njegove primarne potrebe. Poznata je činjenica da u ranom djetinjstvu zanemarena djeca postaju kasnije mladi delinkventi. Drugi način stvaranja mladih delinkvenata događa se nerazumnim, prestrogim hirovitim kažnjavanjem djece.

Prema jednom istraživanju, čak 70-80 posto djece u Njemačkoj doživljava nasilje od ruku svojih roditelja, deset posto djece bilo je kažnjavano tjelesnim zlostavljanjem, a šest do osam posto njih bili su svjedoci međusobne tuče roditelja. Normalno umjereno kažnjavanje za stvarne prekršaje i neposlušnosti po sebi ne bi trebalo imati teške negativne posljedice. Međutim, kad je kažnjavanje učinjeno u bijesu i kad je nesrazmjerno učinjenom prekršaju, kad je dakle nepravedno i neopravdano, onda ono izaziva u djetetu ili mladoj osobi veliki revolt i želju za osvetom.

Najčešće se djeca ne mogu i ne smiju osvetiti onima prema kojima je izravno usmjerena želja za osvetom, dakle roditeljima, nego svoju agresivnost transformiraju i usmjere na druge osobe, često puta na one koji uopće nisu krivi, nego možda samo imaju neku simboličnu vezu s roditeljima. Krivi i neprimjereni odgoj djece u obitelji doprinosi razvijanju i stabiliziranju agresivnosti. Djeca kojoj se sve dopušta u obitelji, koja se ne uče odgađanju ili uklanjanju neposrednog zadovoljenja svih želja, stvorit će uvjerenja i stavove kako se sve njihove želje mogu i moraju odmah ispunjavati.

Kad to bude zbog nekih objektivnih razloga kasnije zapriječeno ili onemogućeno, mladi će postati agresivni, ne razumijevajući zašto se sada njihove želje ne smiju ispuniti. Školska sredina je prvo iskušenje prilagodljivosti djeteta i njegove sposobnosti socijalizacije. Škola ne samo otkriva socijalnu krhkost djeteta, nego mu može dati mogućnost da kompenzira svoju neprilagođenost koju je u obitelji stekao. Međutim, kad se i u školi pojave teškoće kao što su školski neuspjesi, isključenja i slično, onda i sama škola "stvara konfliktnu situaciju, čime se javlja kao jedan u nizu mogućih faktora društveno neprihvatljivoga, pa i kriminalnog ponašanja. Naime, odbačeno ili nesposobno da uspije u sredini koja je za njega normalna, dijete se neizostavno orijentira manje-više asocijalno, da ne kažemo antisocijalno".

Okolina u kojoj dijete živi ima veliki utjecaj na njegovo ponašanje i formiranje njegove ličnosti. Živeći u četvrti opterećenoj kriminalom djeca su izloženija većim iskušenjima zločina i nasilja. Naravno, ne završavaju sva djeca kao kriminalci makar žive u istim uvjetima. Pokazalo se, međutim, da psihološke sile koje djeluju kod agresivne djece daleko više povećavaju vjerojatnost da takva djeca postanu kasnije kriminalci. Gerald Patterson, psiholog koji je pomno pratio razvoj stotine dječaka ustvrdio je da "antidruštveno ponašanje petogodišnjaka može biti prototip delinkventnog ponašanja adolescenta".

Začarani krug mladog delinkventa

Sklonost nasilničkom ponašanju i kriminalu pokazuje se rano u životu djece koja su, zbog raznih razloga, za to predisponirana. Već u predškolskom razdoblju takva djeca su previše razdražljiva, razularena i agresivna, a kad krenu u školu ne uspijevaju naučiti načine samokontroliranja, postaju nasilnici i u rješavanju problema s drugima, više se oslanjaju na silu i gole prijetnje, nego na zrele kompromise. Takva djeca ne slušaju roditelje, opiru se učiteljima, kasnije bježe iz škole.

Nesposobnost kontroliranja agresivnog ponašanja utječe na neuspjeh u školi, zašto ih onda proglašavaju "glupima", što nije točno, budući da se u ovom slučaju radi više o emocionalnoj nezrelosti koja dobrim dijelom blokira njihovo intelektualno funkcioniranje. Zbog nasilničkog ponašanja, takvu djecu njihovi vršnjaci izbjegavaju tako da ona ne uspijevaju pronaći dobre prijatelje, nego su osuđeni da se udružuju po srodnosti nasilničkog ponašanja. Drugim riječima, takva djeca gravitiraju drugim društvenim izopćenicima. U razdoblju od četvrtog do osmog razreda priklanjaju se skupini mladih koji prkose zakonima, bježe iz škole, uživaju alkohol i opojna sredstva.

Prema Danijelu Golemanu, kad ovako "problematični" mladi krenu u srednju školu "pridružuje im se i drugi tip problematične ili po akademskim sposobnostima zaostale djece, koju privlači njihov neposluh i prkošenje; ovakva je mladež često bez ikakva obiteljskog nadzora i još u osnovnoj školi počinje besciljno lutati ulicama. Ovakvi izopćenici najčešće prekidaju pohađanje srednje škole i kreću na put prema delinkvenciji, odavajući se manjim prijestupima, poput krađe i preprodavanja droge".

Ukoliko mladi nasilnik ne dobije odgovarajuću stručnu i prijateljsku pomoć, on će ostati u začaranom krugu nasilja jer će se kretati u društvu nasilnika u kojem se osjeća zaštićenim i prihvaćenim. Ostajući u takvom društvu, potencijalni kriminalac će, najvjerojatnije postati i pravi kriminalac jer će ga društvo istomišljenika trajno poticati i ohrabrivati da se nasilnički ponaša i upušta u kriminalna djela.

Začarani krug nasilničkog i kriminalnog ponašanja počinje "od impulzivnosti i razrdražljivosti na početku osnovne škole, preko društvene odbačenosti potkraj osnovnog školovanja do povezivanja s krugom sebi sličnih i upuštanja u neobuzdano kriminalno divljanje u srednjoškolskoj dobi. Pri ulasku u svijet odraslih, velik dio ovih dječaka već ima policijske dosjee i sklon je nasilju" (D. Goleman).

Razbijaju oni koji ne znaju komunicirati

Agresivno nasilničko ponašanje najčešće je oznaka emocionalno nezrelih osoba koje ne znaju dobro komunicirati s drugima. Razbijaju i uništavaju oni mladi (i stari) koji ne znaju surađivati i konstruktivno razgovarati s drugima. Česti nesporazumi među ljudima bilo mladima ili starima, znak su i posljedica nezrele interpersonalne komunikacije.

Problem često nastaje radi toga što naša komunikacija nije uvijek svjesna, jasna i planirana, nego je često puta nesvjesna, nenamjerna i neplanirana. Mlade osobe sklone agresivnom ponašanju o kojima je ovdje riječ, ne uspijevaju konstruktivno komunicirati. Nagomilanu i potisnutu agresivnost ne znaju kontrolirano izraziti riječima, nego je "abreagiraju" nasilnim ponašanjem i kriminalnim radnjama.

Agresivno ponašanje - neprilagođeni odgovor na frustracije

Frustracija ili razočarenje javlja se onda kad je čovjekova težnja prema cilju prevarena, odnosno kad se u akciji prema cilju naiđe na nesavladivu zapreku. Do frustracije najčešće dovode interpersonalni i intrapsihički konflikti. U stanju frustracije ljudsko je djelovanje i ponašanje obično loše prilagođeno jer emocionalno stanje osobe tada ima prevagu nad racionalnim. U takvom stanju snižen je prag tolerancije za razrješenja neugodnih situacija, pa mladi lako prihvaćaju agresiju kao obranu.

Najčešći neprilagođeni način ponašanja u stanju frustracije je agresivnost koja se očituje u izravnom napadu na izvor frustracije. Agresija u ovom kontekstu postaje adaptivno ponašanje. Može se očitovati u raznim oblicima: fizičkom napadu, verbalnom napadu i napadu u mašti. Često dolazi do generalizacije agresije tako da se neprijateljsko ponašanje osobe koja je frustrirana prenosi i na one koji nemaju nikakve veze s frustracijom.

Budući da se mladi često nalaze u konfliktnim situacijama, nije čudo da su izloženi velikom iskušenju agresivnog ponašanja. Oni koji još nisu naučili zrelije načine ponašanja kad se nađu u nekim frustracijskim situacijama, postaju agresivni, i to ne samo prema stvarnim izvorima frustracije, nego i prema nedužnim osobama. Jedna od težih frustracijskih situacija za mlade narkomane odnosi se na period u kojem oni "trebaju" uzeti određenu dozu droge koje trenutno nemaju. U takvom stanju mladi narkomani su spremni na teška krivična djela kao što su provale banaka, zlatarskih radnji, kidnapiranje, ucjene, fizička nasilništva pa i sama ubojstva samo da dođu do novaca da mognu sebi nabaviti drogu.

Škola za mlade nasilnike

Obitelj je prvi, a na početku života i jedini odgojni čimbenik, prva škola društvenog života. U njoj se postavljaju temelji buduće ličnosti i karaktera. "Dobra, ugodna obiteljska sredina, privlačna atmosfera, toplina koju pružaju zdravi obiteljski odnosi, prvi je preduvjet da moralno oblikovanje bude uspješno, bez većih sukoba, trauma i razočaranja" (A. Vukasović)

Odnos djeteta prema obitelji formira se u početku na temelju emotivnih stavova, zadovoljenja životnih potreba, osjećaja sigurnosti i zadovoljstva. Prema tome, za dobar i zdrav odgoj najviše koristi s ljubavlju prihvatiti i voljeti svoju djecu, a to znači imati vremena za njih, znati se i htjeti igrati s njima. Prihvaćeno i voljeno dijete lakše će i brže prihvatiti vrijednosti koje mu roditelji ponude. Djeca koja su na zdravi način voljena i ohrabrivana na putu slobode i osamostaljivanja, u pravilu ne postaju kriminalci.

Ovu istinu potvrđuju također i sami mladi delinkventi kad kažu: "Roditeljima poručujem da imaju vremena za svoju djecu i povjerenja u njih i da uzmu u obzir te lude godine koje će ipak jednom proći... Roditelji su mi dosta strogi, a posebno otac koji sve rješava silom... Ne znam da li sam ja kriv, ili netko drugi, ne umijem odgovoriti. Nekako mi se čini, da me roditelji ne razumiju. Otac me je često fizički kažnjavao... Ma ja to ne umijem reći, a možda roditelji trebaju bolje da razumiju djecu. Treba paziti s kim se dijete druži..." (M. Danilović)

Pravodobna pomoć pružena mladima može promijeniti njihovo agresivno ponašanje i prekinuti njihovo približavanje delinkvenciji. Nekoliko programa postiglo je određeni uspjeh u pomaganju agresivnoj djeci kako da nauče kontrolirati i obuzdavati antisocijalno i kriminalno ponašanje.

"Jedan takav program, na sveučilištu Duke, bavio se bijesom obuzetim nasilnicima iz osnovne škole u obliku četrdesetominutnih seansi, dvaput tjedno tijekom šest do dvanaest tjedana. Dječake se na tim seminarima poučavalo, na primjer, da uvide kako su neki društveni signali koje su oni tumačili kao neprijateljske zapravo neutralni ili prijateljski. Naučili su na stvari gledati iz perspektive druge djece, steći osjećaj o tome kako ih vide drugi i o tome što druga djeca možda misle i osjećaju pri interakcijama koje su ih toliko razljutile. Usto primaju i izravnu pouku u kontroliranju srdžbe i to kroz oživljavanje prizora, npr. situacija u kojima ih netko zadirkuje, a koje bi ih mogle dovesti do toga da se razbjesne.

Jedna od ključnih vještina za kontroliranje bijesa bilo je praćenje osjećaja - cilj je bio postići to da budu svjesni pojava u vlastitome tijelu, poput rumenila ili zatezanja mišića, u trenutcima kada su postajali bijesni te da te pojave shvate kao znak da trebaju zastati i razmisliti o sljedećem koraku, umjesto da bez razmišljanja udare...

Tri godine nakon završetka ovog programa, Lochman je ove dječake usporedio s drugim dječacima koji su u ono vrijeme bili jednako agresivni, ali im nije pružena mogućnost učenja kontroliranja bijesa. Otkrio je da su, u ranoj mladosti, dječaci koji su pohađali tečajeve kontrole bijesa puno manje ometali nastavu, imali pozitivnije osjećaje u vezi sa sobom i bili manje skloni drogama i piću. Što su više vremena proveli učeći u sklopu tog programa, to su kao tinejdžeri bili manje agresivni". (D. Goleman, Emocionalna inteligencija, str. 247).

Pater Mijo Nikić