Duhovne vježbe 832

Pravila za razlikovanje istinitih od lažnih ukazanja

Pravila za razlikovanje istinitih od lažnih ukazanja
Međugorska vidjelica Vicka Ivanković Mijatović s hodočasnicima ispred svoje rodne kuće

Veliki učitelj duhovnog život sv. Ignacije Lojolski u svojoj knjižici Duhovne vježbe donio je Pravila za raspoznavanje duhova. U broju 313. DV on kaže da su to pravila «da se na neki način osjete i prepoznaju različiti pokreti koji se izazivaju u duši: dobri da ih prigrlimo, zli da ih odbacimo».

U prva dva pravila Ignacije govori kako i dobar i zao duh mogu unositi u dušu mir i nemir, radost i tjeskobu. Zato treba biti oprezan i iznad svega treba biti iskren prema samome sebi kako bismo mogli točno znati o kojem se duhu radi. Da bismo raspoznali te spomenute duhove Ignacije daje jednostavno pravilo. On kaže da onda kad osoba napreduje od dobra prema boljem, kad se trudi da izbjegava grijeh i kad želi vršiti volju Božju, tada dobar duh unosi u dušu mir i radost hrabreći je da nastavi započetim putem.

Zao duh, naprotiv u tom slučaju unosi u dušu nemir, žalost i tjeskobu, uznemiruje dušu lažnim razlozima kako bi je skrenuo s puta duhovnog napredovanja. Obrnuti je slučaj kod osoba koje gomilaju smrtni grijeh na smrtni grijeh, kad im nije stalo ni do Boga ni do bližnjega. U tom slučaju dobar duh bode i grize unutarnjim glasom savjesti. Zao duh u tom slučaju redovito iznosi prividne naslade, zavodeći dušu na maštanje o sjetilnim ugodnostima i o nasladama kako bi što više zadržao dušu u manama i grijesima.

U trećem i četvrtom pravilu Ignacije govori o duhovnoj utjesi i suhoći. U sljedećih sedam pravila govori Ignacije o tome kako se treba ponašati u duhovnoj utjesi, a kako u duhovnoj suhoći. U 12. pravilu Ignacije opisuje kako se đavao ponaša i kako mu se treba suprotstaviti. Isplati se čuti ovo Igancijevo pravilo od kojeg se može puno naučiti:

«Neprijatelj se vlada poput žene jer je slab snagom, a jak voljom. Ženi je, naime, kad se svađa s nekim muškarcem vlastito da izgubi srčanost te nagne u bijeg tek što ovaj pokaže da je se ne boji, i obratno, ako muž stane uzmicati gubeći srčanost, onda su srdžba, osvetljivost i bijes žene vrlo veliki i bez svake mjere. Isto je tak vlastito neprijatelju da izgubi snagu i srčanost, a napasti da mu nagnu u bijeg tek što se osoba koja se duhovno vježba pokaže neustrašivom u borbi protiv napasti neprijatelja, radeći upravo sasvim protivno.

Naprotiv, stane li se egzercitant u napastima plašit i gubiti srčanost, tada nema na licu zemlje tako divlje zvijeri kao što je neprijatelj ljudske naravi u provođenju svoje paklene namisli s tako golemom zlobom».

Nadalje u 13. poglavlju Ignacije uspoređuje đavla s lažnim ljubavnikom koji nastoji ostati skriven i nepoznat, a u 14. poglavlju kaže da se đavao vlada kao vođa kakve vojske koji želi osvojiti i opljačkati utvrđeni grad, pa ga najprije dobro ispita da bi ga napao tamo gdje je najslabije utvrđen.

«Tako isto neprijatelj ljudskoga roda uhodi i sa svih strana izviđa sve naše kreposti, bogoslovne, stožerne i ćudoredne, pa gdje otkrije da smo slabiji i oskudniji, što se tiče našega vječnoga spasenja, s te strane nasrće i nastoji nas svladati». To su bila pravila prvog tjedna duhovnih vježbi.

U drugom tjednu duhovnih vježbi Ignacije donosi osam pravila u istu svrhu, da još bolje naučimo raspoznavati duhove. Evo ukratko sadržaja tih pravila. Vlastito je Bogu i njegovim anđelima da donose duši pravo veselje i duševnu radost, a đavlu je vlastito se bori protiv takve radosti i duhovne utjehe. (1). Jedino Bog može napuniti dušu utjehom bez prethodnog uzroka (2). S uzrokom može pobuditi utjehu u duši i dobar anđeo kao i zao duh, no u protivne svrhe: dobar anđeo za njezin duhovni napredak, a zao duh protivno tome. (3).

Sljedećih pet pravila veoma su važna za ovu našu temu o privatnim objavama. Evo što Ignacije kaže u četvrtom pravilu: «Vlastito je zlu anđelu koji se odijeva u anđela svjetla, da ulazi s pobožnom dušom, a izlazi sa samim sobom, tj. da pobuđuje dobre i svete misli, prema raspoloženju te pravedne duše, pa onda malo po malo gleda da dođe do svoga cilja, da, naime dušu uplete u svoje tajne zamke i opake namjere» (4).

Ovim pravilom Ignacije nam želi reći kako nisu sve dobre poruke i svete misli nužno od dobrog duha. Njih može inspirirati i zao duh. Kako prepoznati da li se u takvom slučaju radi o dobrom ili zlom duhu, o tome govori Ignacije u petom pravilu. On kaže da treba dobro paziti na slijed misli.

«Pa ako su početak i sredina i svršetak u svemu dobri, skloni svakom dobru ili onome što je u svemu dobro: to je znak dobra anđela. No ako misli koje nam dolaze završe nečim što je zlo, ili što rastresa dušu, ili što je manje dobro negoli je ono što je duša na početku bila poduzela da će učiniti; ili je čini mlitavom, uznemiruje ju ili uzburkava, otimljući joj mir i pokoj što ga je prije uživala, to je jasan znak da to dolazi od zla duha, neprijatelja našeg napretka i vječnog spasenja». (5).

U šestom pravilu Ignacije govori o tome što duša treba učiniti kad otkrije zmijski rep, odnosno zlu namjeru Sotone. Iskusni učitelj duhovnog života, sv. Ignacije Lojolski kaže da duša mora tada odmah pregledati tijek dobrih misli što je dobila od zla duha, otkriti početak tih misli i vidjeti kada i kako je đavao okrenuo vodu na svoj mlin, odnosno kako je povukao dušu u svoju opaku namjeru. (6).

Zanimljiva je Ignacijeva intuicija koju donosi u sedmom pravilu raspoznavanja duhova u drugom tjednu duhovnih vježbi. On kaže da onima koji od dobra napreduju na bolje dobri anđeo dodiruje dušu ljupko, lagano i blago poput kaplje što kapne u spužvu, zao duh, naprotiv, dodiruje oštro, zvučno i nemirno, kao kad kap vode padne na kamen. Kod onih pak koji idu od zla na gore spomenuti dusi djeluju protivnim načinom…». (7).

Konačno u osmom pravilu Ignacije nam daje mudar savjet što treba činiti kad doživimo utjehu bez uzroka, utjehu koja potječe od samoga Boga. Ignacije kaže da i u tom slučaju treba s velikom budnošću i pomnjom paziti i razlikovati pravo vrijeme takve utjehe, dok je nad djelu, on onoga vremena koje slije, u kojem duša ostaje još zagrijana te još uvijek osjeća blagodat i posljedice minule utjehe.

«U tom drugom vremenu, naime, uslijed vlastitog umovanja, a na temelju navika i posljedica stečenih pojmova i sudova, pod utjecajem dobra ili zla duha duša zna često stvoriti različite odluke i mišljenja, koja nisu neposredno proizišla od Boga, našega Gospodina. I zato ih treba dobro ispitati prije nego što im potpuno povjerujemo i prije nego što ih stanemo provoditi». (8).

U ovom osmom pravilu drugog tjedna duhovnih vježbi Ignacije je pokazao izvrsnu kvalitetu dubinskog psihologa i maestra duhovnosti. On je genijalno uočio kako i u onom slučaju kad se sam Bog objavljuje duši, ona mora biti oprezna prema odlukama koje stvori u takvom raspoloženju.

A razlog toj opravdanoj opreznosti leži u činjenici da osoba ne može jasno razlikovati trenutak kad se duh Božji povuče i kad prestane duhovna utjeha. Iako je duša zagrijana Božjom utjehom, ona mora biti svjesna da sve što joj dođe na pamet u tom drugom vremenu ne dolazi nužno od Boga, nego može biti plod našeg umovanja, naše mašte, želja, strahova i očekivanja. Zato sva ta nadahnuća treba dobro ispitati prije nego ih počnemo provoditi u djelo.

Duboko sam uvjeren da bi ovo osmo pravilo raspoznavanja duhova moglo unijeti puno svjetla i riješiti velike dileme u pitanju nejasnoća kod privatnih objava i ukazanja za koja smo uvjereni da imaju puno toga dobroga i prihvatljivoga, ali i nečega što nam smeta i što nije posve u skladu s naukom Crkve.

Potrebno je isključiti pristup metodom crno-bijele om tehnike, a uvesti više osjetljivosti i nijansiranja u pristupu privatnim objavama i ukazanjima. Moguće je, naime, da u jednoj autentičnoj privatnoj objavi ili ukazanju jedan dio poruke bude od Boga dan i kao takav prihvatljiv za pojedinca kao i za čitavu Crkvu, kao što je poziv na obraćenje i molitvu, a da se drugi dio poruke mora odbaciti kao nešto što nema veze s Bogom, odnosno što ga čak i vrijeđa i što je protivno nauku Crkve.

Zato treba pomno ispitivati duhove, odnosno kritički prostudirati sadržaj privatnih objava. To ne mogu učiniti same osobe koje su imale objavu, nego to moraju činiti ljudi Crkve koji su kompetentni na svome području, koji su stručnjaci u svojoj struci i koji znaju suosjećati s Crkvom, koji imaju u sebi Duha Božjega.

Ovo osmo pravilo sv. Ignacija o razlikovanju duhova želi nam reći i to da je moguće da neka privatna objava bude zaista autentična, dakle od Boga dana, a da u njoj budu prisutne i neke neprihvatljive stvari koje je vidjelac ili vidjelica od sebe nadodala ili koje je đavao uspio ubaciti u dušu osobe kad je prestala Božja poruka. Ignacije Lojolski nam svjedoči da je to moguće. On je sam to na sebi iskusio.

Kad je studirao teologiju i filozofiju da postane svećenik, onda je počeo doživljavati velike poticaje da se samo moli i posti. Budući da je mislio da su tako plemenite želje došle od Duha Božjega, on im se sasvim predao.

Međutim, ispitujući svoju savjest, praveći refleksiju na svoj život, uvidio je da puno zaostaje u svome studiju i da na takav način neće stići završiti studij teologije, a to znači da neće moći biti zaređen za svećenika, a bio je uvjeren da ga Bog na to zove i sprema.

Tada je zaključio da ti silni poticaji na molitvu koji su mu onemogućili ozbiljan studij, ne dolaze od Boga i on ih je odbacio te počeo više studirati, ne napuštajući molitvu, ali dajući joj sada razumno vrijeme.

Smatram da bi se primjenom ove Ignacijeve metode razlikovanja duhova mogle pomiriti za sada nepomirljive strane kod nas i svuda u svijetu gdje nije sve tako jasno što se tiče sadržaja poruka koje su dane u privatnim objavama.

Imajući na pameti Isusove riječi kako je on imao još puno toga reći svojim učenicima, ali oni nisu bili sposobni tada to čuti, razumjeti i prihvatiti, smijemo vjerovati da Bog i danas govori ljudima, poziva ih na obraćenje i svojom milošću formira u njima lik Sina Svoga Isusa Krista.

Mi možemo i smijemo vjerovati da i preko privatnih objava Bog govori svojoj crkvi i potiče je na još veće nasljedovanje Isusa Krista. Međutim, da bi bila sigurna da su razne privatne objave od Boga poslane, Crkva mora pravovremeno reagirati i dati svoje tumačenje privatnim objavama. Sveti Pavao je dao mudri savjet da se duhovi provjeravaju jesu li od Boga ili ne.

Da neka poruka dolazi od Duha Božjega ona mora biti
- u skladu s objavljenim istinama naše vjere (Stari i Novi zavjet, apostolska predaja, crkveni nauk);
- u skladu je s Božjim zakonom (Deset zapovijedi, zapovijed ljubavi);
- u skladu je s duhom evanđelja (Blaženstva Mt 5)
- u skladu je sa zdravim razumom, realna, konkretn, ne niječe ljudsku stvarnost.

Nadalje objava koja dolazi od Boga približava čovjeka Bogu i zajednici vjernika, te potiče na redovit sakramentalni život i molitvu kao susret s Bogom;
- čovjeka otvara prema drugim ljudima i povezuje s njima vezovima bratske ljubavi;
- čovjeka približava čovjeku, čini osjetljivim za potrebe bližnjega, potiče na djelatnu ljubav prema drugima
- čovjeka čini nesebičnim, velikodušnim, požrtvovnim;
- unosi u zajednicu slogu i međusobno poštovanje i prihvaćanje.

- Ispunjava čovjeka, njegovu životu daje duboki smisao;
- oslobađa čovjeka od grijeha, zarobljenosti, navezanosti i ovisnosti;
- poštuje čovjekovu slobodu, ne ostavlja dojam prisile;
- unosi u čovjekovo srce mir, radost, sigurnost, strpljivost, čistoću, blagost, pravednost;
- unosi u čovjekov život doživljaj Božje prisutnosti, ljubavi i blagoslova;
- čovjeka čini istinski poniznim, pomaže čovjeku da sebe prihvati onakvim kakav jest bez uzdizanja nad drugima.
- oslobađa čovjeka licemjerja, lažne poniznosti, skrupuloznosti, - potiče na praštanje;
- potiče na istinu, koja oslobađa;

- Stavlja Boga na prvo mjesto i teži za njegovom slavom, a ne svojom;
- događa se bez senzacionalnosti i buke;
- uključuje besplatno i bezuvjetno primanje i davanje duhovnih dobara i pomoći;
- ne ucjenjuje, ne uvjetuje, ne zastrašuje, ne služi se manipulacijom bilo kakve vrste.

Nije od Duha Svetoga sve ono što je obilježeno jednom ili više sljedećih osobina:
1. U suprotnosti je s objavljenim istinama (Stari i Novi zavjet, apostolska predaja, crkveni nauk);
- u suprotnosti je s Božjim zakonom (Deset zapovijedi, zapovijed ljubavi);
- u suprotnosti je s duhom evanđelja;
- u suprotnosti je sa zdravim razumom, nerealno je, maglovito, konfuzno, niječe ljudsku stvarnost, predstavlja bijeg od stvarnosti.

2. Čovjeka udaljava od Boga i zajednice vjernika, odvraća od sakramenata i molitve;
- čovjeka izolira od drugih ljudi, prekida vezove bratske ljubavi;
- čovjeka udaljava od čovjeka, čini neosjetljivim za potrebe bližnjega, odvraća od djelatne ljubavi prema drugima i brige za konkretnoga čovjeka u konkretnim potrebama;
- čovjeka čini sebičnim, usredotočenim na sebe, navodi ga da se previše bavi sobom, a ne vidi drugoga;
- čovjeka navodi na zanemarivanje svojih dužnosti;
- unosi u zajednicu razdor, neslogu, zbrku, rasulo, nered.

3. Ostavlja čovjeka praznim, neispunjenim;
- uvodi čovjeka u napast i navodi ga na grijeh;
- zarobljava čovjeka, uvodi ga u navezanost, ovisnost, posesivnost;
- ostavlja dojam prisile, neslobode;
- degradira, ponižava čovjeka;
- unosi u čovjekovo srce nemir, tjeskobu, sumnju, nesigurnost, strah, nestrpljivost, nečistoću, mržnju;
- čovjeka čini oholim, umišljenim, bahatim ili pak lažno poniznim, skrupuloznim, licemjernim, sitničavim;
- potiče na zlopamćenje, zamjeranje, nepraštanje;
- potiče na laž i proklinje.

4. Stavlja sebe na prvo mjesto i teži za svojom slavom mimo Boga;
- uključuje senzacionalnost, buku, isticanje
- uključuje naplaćivanje duhovnih dobara i pomoći;
- ucjenjuje, uvjetuje, zastrašuje ili se služi manipulacijom bilo kakve vrste;
- promovira kult osobe, vođe;
- sadrži elemente relativizma, racionalizma, materijalizma, hedonizma, ezoterije, magije, okultizma, praznovjerja.

Pater Mijo Nikić, isusovac

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.