Duhovne vježbe 773

Ne sudite i nećete biti suđeni!

Ne sudite i nećete biti suđeni!
ILUSTRACIJA

„Ti umiješ  dobro opravdati svoje čine i poljepšavati ih, ali opravdanja drugih nećeš primiti. Bilo bi ispravnije da sebe optužiš, a brata svoga opravdaš. Ako hoćeš da tebe drugi podnosi, podnosi i ti drugoga. Promisli kako si još daleko od prave ljubavi i poniznosti… Nije ništa osobito živjeti s dobrim i blagim ljudima; to se već po naravi svima sviđa; i svatko hoće rado imati mira, i više ljubi one koji osjećaju s njim. Ali moći mirno živjeti sa surovima i opakima ili razuzdanima ili neprijateljski raspoloženima prema nama, to je velika milost i svake hvale vrijedno i muževno djelo.

Ima ljudi koji sami žive u miru i ujedno podržavaju mir s drugima. A ima ih koji niti su sami mirni, niti druge puštaju na miru; teški su drugima, a sebi samima još teži. A ima ih, opet, koji uspijevaju održati sebe na miru i  druge  nastoje privesti k miru. Ipak se čitav naš mir u ovome bijednom životu sastoji više u poniznom trpljenju protivština nego u tom da ih ne osjećamo. Tko umije bolje trpjeti, imat će i više mira. Takav je pobjednik nad samim sobom i gospodar svijeta, prijatelj Kristov i baštinik neba“. (Iz knjižice Nasljeduj Krista, knjga II, glava 3)

“Imaj djetinje srce prema Bogu;
majčinsko srce prema bližnjemu;
sudačko srce prema samome sebi”

Ove mudre misli pročitao sam u spisima velikog čovjeka i Božjeg ugodnika Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa. Ne znam jesu li njegove originalne ili ih je i on od nekoga usvojio. U svakom slučaju, mogle bi, a i trebale bi postati životno načelo svima koji žele sebi dobro i koji žele da Bogu i drugima bude s njima dobro. Prihvatiti ovo načelo i prema njemu se ravnati u svome životu mogu samo izgrađene osobnosti, psihološki i duhovno zrele osobe.

Slabići i kukavice ne znaju i ne mogu tako živjeti. Oni optužuju druge, a uvijek opravdavaju sami sebe. Samo osobe koje žive u istini i koje su otvorene milosti Božjoj mogu se ravnati po ovome zlatnom načelu. Za to nije dovoljna samo ljudska zrelost i mudrost. Potrebna je, prije svega, milost Božja da bi netko mogao tako živjeti. Budući da Bog želi da čovjek tako živi, on sa svoje strane daje svakome dovoljno milosti da živi po volji Božjoj. Odgovornost je na čovjeku koji ne odgovara na poticaje Božje milosti.

Imati djetinje srce prema Bogu znači u svemu biti dijete pred Bogom. Prihvatiti istinu da smo, ne samo Božja stvorenja, nego njegova ljubljena djeca. Sv. Ivan apostol to izričito tvrdi: „djeca se Božja zovemo i jesmo“ (1 Iv 3,1). Imati djetinje srce prema Bogu, izvor je velike radosti za samog čovjeka. Vjerovati da me Bog voli kao svoje dijete, budi u duši najljepše osjećaje i daje neopisivu sigurnost. Već u Starom zavjetu imamo prekrasne riječi kojima sam Bog, preko proroka Izaije, kaže: "Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću (Iz 49, 15). Tko istinski povjeruje u tu istinu i nastoji uvijek imati stav djetinjeg srca prema Bogu, ostvarit će volju Božju, a zauzvrat će osjećati radost koju ovaj svijet ne može ni dati ni oduzeti.

Imati majčinsko srce prema bližnjemu, znači truditi se da što bolje upoznamo i shvatimo druge, da budemo spremni razumjeti ih i opravdati prije nego li ih kritizirati i osuditi. Oni koji samo kritiziraju i osuđuju druge, često puta, a da nisu toga ni svjesni, zapravo u drugima kritiziraju i osuđuju ono što je njihov glavni problem, a da to sami kod sebe ne prepoznaju. Projicirati svoje mane i neriješene psihičke konflikte na druge osobe, poznat je psihološki mehanizam obrane kod nezrelih osoba. Sam Isus nas je upozorio da najprije pokušamo izvaditi balvan iz vlastitog oka, a tek onda ići vaditi trun iz oka brata svoga.

Izgrađene ličnosti, psihološki i duhovne zrele osobe imaju puno razumijevanja za druge. Tko se trudi da prema svome bližnjemu ima majčinsko srce, može se s pravom nadati da će i sam Bog na Sudnjem danu prema njemu imati takvo srce, srce puno ljubavi i razumijevanja, srce koje ne osuđuje, nego opravdava. Majčinsko srce sve vjeruje, sve opravdava, svemu se nada. Blago onima koji se ne boje pokazati svoje majčinsko srce!

Konačno, imati sudačko srce prema samome sebi, znači imati hrabrosti živjeti u istini i, kad ustreba, staviti sebe na optuženičku klupu. To ne mogu slabići i nezrele osobe. Za to se traži velika hrabrost, veliki stupanj inteligencije, autentična poniznost i jaka duhovna snaga. Mnogi vlastitu odgovornost „svaljuju“ na druge ljude, a za vlastite promašaje optužuju druge, često nevine osobe. Ukazivati samo na tuđe pogreške i kritizirati ono što nije dobro kod drugih, a ne vidjeti vlastite mane i ne osuditi svoje promašaje, znači ići u propast, onu psihološku i duhovnu.

Tko sebe autentično voli, taj sebe i kritizira, taj najprije vidi problem u vlastitom srcu. Tko sebe nezrelo, odnosno narcistički voli, taj sebi sve odobrava, a druge samo kritizira. Netko je mudro rekao kako je jedini komadić svemira koji možemo promijeniti, onaj koji pripada samo nama, to je naše srce, odnosno mi sami. Ali da mognemo promijeniti ono što nije dobro, moramo najprije imati hrabrosti to vidjeti i osuditi. Zato je potrebno imati sudačko srce prema samima sebi. I to je milost Božja, koju, nažalost, mnogi odbijaju.

Veliki učitelj duhovnog života, Toma Kempenac, autor duhovnog best-sellera, zlatne knjižice Nasljeduj Krista, kaže: „Bilo bi ispravnije da sebe optužiš, a brata svoga opravdaš… Tko umije bolje trpjeti, imat će i više mira. Takav je pobjednik nad samim sobom i gospodar svijeta, prijatelj Kristov i baštinik neba“.

Pater Mijo Nikić

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.