Duhovne vježbe 1827

Tko je rasipan? Nebeski Otac u svome milosrđu!

Tko je rasipan? Nebeski Otac u svome milosrđu!
Momci iz udruge Milosrdni Otac u Međugorju / CROPIX

Bog poštuje slobodu koju nam je dao
„Oče, daj mi dio baštine koji mi pripada! Otac im podijeli imanje"
Izvan Boga, daleko od kuće Očeve, nema prave sreće
„Kad potroši sve, nasta ljuta glad u onoj zemlji, te on poče oskudijevati"

"Tada dođe k sebi i reče: Koliko najamnika u mog oca obiluje kruhom, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći ću ocu svome ..."

Otac je stalno mislio na svoga izgubljenog sina. „Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga".

Moguće je živjeti s ocem pod istim krovom, a srcem biti daleko od njega. Stariji sin „razljuti se i ne htjede ući"

Otac voli sve: oba sina. „Sve moje je tvoje. Ali se ipak trebalo veseliti i radovati, jer ti ovaj brat bijaše mrtav i opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se!"

Mlađi sin leži na zemlji. Postaje svjestan svoga pada, posvješćuje si svoju ruševinu, vidi sebe u grijehu i viče: "Ustat ću i poći svome ocu".

Odakle dolazi ova nada, ova iskrenost, ovo povjerenje? Iz činjenice da se radi o vlastitom ocu. "Izgubio sam - govori on u sebi - razlog (uvjet, osjećaj) da budem sin; ali on nije izgubio razlog (uvjet) da bude otac: njegova ljubav intervenira i zagovara me u dubini srca. Njegova očinska utroba ga potiče (primorava) da oproštenjem ponovno rodi sina. Iako grešan, otići ću svome ocu".

Otac, vidjevši sina, odmah briše njegovu krivnju. Više se voli sada pokazati kao Otac nego kao sudac. On, koji više voli povratak sina, nego njegov gubitak, odmah mijenja osudu u oproštenje. "Baci mu se oko vrata i izljubi ga". Tako Otac sudi i popravlja: daje poljubac umjesto da kazni.

Snaga ljubavi ne obazire se na grijeh. Stoga otac, poljupcem otpušta krivnju svoga sina; pokriva je svojim zagrljajem. Otac ne otkriva grijeh svoga sina, ne satire sina (predbacivanjem krivnje) nego liječi njegove rane na način da ne ostave nijedan ožiljak, nijednu sramotu. "Blažen čovjek kome je grijeh otpušten, kome je zločin pokriven" (Ps 31,1). (Sv. Petar Crisolog, 406-450, biskup Ravene, naučitelj Crkve, PL 52, 188-189 et 192, 2 i 3)

Znak je velike mudrosti i zrelosti kad osoba ima hrabrosti sebi reći da je luda što je krenula krivim putem. Umišljen čovjek nema hrabrosti sebi priznati da krivo radi i u tome je njegova tragedija. Kad čovjek pravoga Boga zamijeni nekim idolom (neovisnost o Bogu, prohtjevi vlastitog neobraćenog srca), onda ga taj idol vodi u propast.

Idol je sve ono što nije Bog, što nema božansku moć, a gura se na mjesto Boga, mi ga svojim slobodnim izborom, uzdižemo na tu božansku razinu, mi ga idoliziramo. Idol može postati novac, moć, droga, grešni užitak, karijera, bilo tko i bilo što. Što se tada događa? Po jednom prirodnom zakonu, ono što po sebi nije Bog, a mi smo ga proglasili idolom, odnosno lažnim bogom, to se vrlo brzo okreće na našu propast.

Idol se promeće u demona. A demon, kaže Isus, laže i ubija. Bog kojeg čovjek napravi na svoju sliku i počne mu se klanjati, donosi čovjeku smrt. Nisu li droga, alkohol, AIDS i druge teške ovisnosti najočitiji primjeri za to? Idoli postaju demoni! Što im više popuštaš i daješ, više te zarobljavaju dok te ne ubiju.

Prvi korak na putu popravka i ozdravljenja sastoji se u tome da čovjek prizna istinu, pravo stanje u kojem se nalazi. Ne želeći priznati istinu, mnogi se zavaravaju iluzijama i tonu u još veće zlo. Takvima Bog najbolje pomaže kad ih dovede u tešku krizu. Mnogi se otrijezne tek onda kad udare glavom o zid. „Nevolja gola, najbolja škola".

Kroz muku, nevolju i osobnu krizu, čovjek bi mogao doći k sebi i Bogu blizu. Kriza me uči pameti. Pomaže mi da shvatim kako nema smisla bježati od Boga, omogućuje mi da doživim kako je samo u Bogu osiguran mir duši mojoj.

Križ nas uči pameti. Pomaže nam da budemo ponizni i realni. Tek nakon osobne krize i nemira vlastitog srca, mlađi sin je došao do spoznaje koja je promijenila njegov života. Spoznao je dobrotu očevu i povjerovao u njegovu ljubav. Tek tada je mogao reći: „Ustat ću i poći svome ocu".

pater mijo nikić

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.