Duhovne vježbe 1856

Prava i lažna sreća

Prava i lažna sreća
ILUSTRACIJA

„Radost divni dar božanstva", riječi su koje slušamo u 9. Beethovenovoj simfoniji. Napisao ih njemački pjesnik Schiller, a veličanstveno uglazbio u Odi radosti Ludwig van Beethoven. Radost je prekrasan osjećaj, vrlo ugodno i intenzivno čuvstvo koje obuzme čovjeka kad doživi nešto lijepo i kad mu se ispune njegove velike želje, kad se ostvare njegovi snovi.

Prema svom osnovnom hedonističkom tonu, radost spada u veoma ugodna i poželjna čuvstva. U klasifikaciji prema intenzitetu, emocija radosti ovisi o nivou napetosti koja se u osobi nagomila tijekom iščekivanja nečega veoma važnog i poželjnog za osobu. Ono što se olako i uz malu cijenu postigne, ne donosi veliku radost. Ono pak što se postigne uz veliki trud i muku, uzrokuje veliki intenzitet radosti.

Radost je obično dužeg trajanja i zato spada u raspoloženja koja mogu varirati od blagog zadovoljstva do prave ekstaze. Kod doživljaja emocije radosti događaju se biološke promjene u vidu pojačane aktivnosti moždanog centra „koji sprječava pojavu negativnih emocija i omogućuje povećanje količine dostupne energije te stišavanje onih koje potiču zabrinutost".

Emocija radosti se javlja kad se postigne važan cilj na bilo kojoj razini osobnosti: tjelesnoj, emocionalnoj, društvenoj i duhovnoj. Kad se gladan čovjek najede hrane za kojom je čeznuo, on će osjećati svojevrsno radosno raspoloženje. Ono će biti još jače ako se zadovolje važne potrebe emocionalne naravi, npr. kad se osoba zaljubi i doživi veliku ljubav od osobe koju jako voli. Osoba može doživjeti veliku radost također i onda kad doživi veliko priznanje društva za svoj rad ili neki uspjeh kojemu se drugi dive.

Konačno, najveći intenzitet radosti, čovjek može doživjeti na duhovnoj razini svoje osobnosti, kao što je npr. mistični doživljaj. Kad osoba doživi milost mističnog iskustva Boga, preplavi je oceanski osjećaj radosti, mira i blaženstva. Radost najčešće bude tolika da se ne može adekvatno riječima izraziti, zato je mistično iskustvo neizrecivo i teško ga je drugima priopćiti u onoj mjeri u kojoj je ono doživljeno.

Istinska ili prava sreća najsigurnije se postiže onda kad osobi nije glavni cilj da ona bude sretna, nego joj glavni cilj da živi istinske ideale i vrijednosti, a kao posljedica takvog opredjeljenja i angažmana za istinske vrijednosti, dolazi snažni osjećaj sreće i zadovoljstva za uloženi trud i postignute vrijednosti.

Sreća je kao sjena. Kad trčimo za njom, nikada je ne ćemo stići. Kad joj okrenemo leđa, a sebe usmjerimo prema Suncu, izvoru svjetla, onda sreća trči za nama. Ove mudre riječi potvrđuju istinu kako je sreća nešto što ne možemo postići grčevito samo svojim silama, nego nam se ona u konačnici daruje. Tko ima hrabrosti ne trčati za srećom, nego trčati za svjetlom, čeznuti za višim idealima, taj biva sretan i bez svoga znanja. Onaj tko je istinski sretan, on i ne zna da je sretan, kao što pravi svetac ne zna da je svetac. On jednostavno tako živi. Sretan čovjek pjeva jer je sretan, a ne zato što ima nešto što ga čini sretnim.

Viktor Frankl je mudro rekao kako se ne može biti sretan na zapovijed kako bi to željeli zagovornici New agea. Sreća je, kaže Frankl, posljedica ozbiljnog života u kojem osoba želi slijediti ideale i živjeti istinske vrijednosti. Osjećaj sreće signalizira osobi da je ostvaren značajan cilj za kojim se težilo velikom željom i nastojalo postići velikim uloženim trudom. Sreća je nagrada za uloženi trud. Sreća pomaže osobi da učvrsti ono svoje ponašanje koje je bilo svrsihodno, koje je dovelo do ostvarenja cilja.

Lažna ili pseudosreća je sreća bez pokrića. Može biti izazvana kemijskim supstancijama, odnosno drogom koja, nadražujući moždano tkivo, može stvoriti osjećaj radosti i sreće. Drugi način stvaranja lažne sreće ostvaruje se raznim metodama i vježbama zatomljivanja vlastitih potreba i želja kako bi se postigao nutarnji mir koji neće ugrožavati nikakve emocije jer su prije toga iskorijenjene ili potisnute. Na taj način nastoji se postići sreća kojoj bi cijena bila nijekanje važnog dijela ličnosti, naime vlastitog emocionalnog i afektivnog svijeta.

Prema budističkom shvaćanju naslijeđenom od učitelja Buddhe život je patnja jer nisu zadovoljene čovjekove potrebe i želje. Da bi se oslobodila patnje i ostvarila zadovoljstvo i sreću, osoba se mora osloboditi, odnosno odreći svih svojih želja, očekivanja i potreba. Predloženi put do tzv „čiste sreće" vlastit je istočnjačkoj budističkoj filozofiji i religiji.

U kršćanskoj askezi također se puno govori o svladavanju i odricanju, čak o potrebi umiranja samome sebi. U čemu je razlika od budističkog pogleda na sreću i blaženstvo. U kršćanskoj askezi nije cilj ubiti sve želje i iskorijeniti emocije da se postigne nepomućeni mir duše, nego je cilj ubiti u sebi požude „starog čovjeka" koji se zaluđuje u svojim iluzijama da će biti sretan ako čini sve što zaželi. Cilj je kršćanske askeze ubiti zlu volju i postići čistoću i slobodu srca koje će ljubiti Boga iznad svega, a bližnjega kao samoga sebe. Čovjek je po svojoj naravi biće želja, nadanja i velikih očekivanja. To su stvarnosti koje se ne smiju ubiti, nego pročistiti i usmjeriti prema istinskim vrijednostima.

Posebni vid sreće je euforija. To je snažni osjećaj radosti i sreće koja se javlja bez ikakvog stvarnog i utemeljenog razloga. U nekim psihozama postoje patološke pojave, određene paratimije, koje se sastoje u tome da u situacijama u kojima bi normalne osobe trebale osjećati tugu i patnju, kao npr. nakon vijesti o smrti ili ukopu voljene osobe, osoba koja pati od paratimije reagira neobuzdanim veseljem i euforičnom srećom.

Kod euforije osoba osjeća sreću bez pokrića jer nema za nju nikakvog razloga, kod paratimije psihotična osoba reagira srećom iako ima razloga da se osjeća duboko nesretna. Pitanje koje se može ovdje postaviti glasi da li su sva afektivna stanja koja izražavaju sreću, za koju ne postoje uporišta u stvarnom životu, patološka stanja, odnosno znak lažne sreće? Prema nauku velikog mistika sv. Ignacija Lojolskog, Bog može udijeliti duši veliku radost i osjećaj autentične sreće bez ikakvog povoda ili prethodne zasluge. To onda ne bi bila lažna ili patološka sreća iako za nju nema pokrića, odnosno može se reći da je u tom slučaju pokriće volja Božja koji je apsolutno slobodan u svome djelovanju.


Pater Mijo Nikić

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.