Duhovne vježbe 3677

Vjerovati u Boga i vjerovati Bogu

Vjerovati u Boga i vjerovati Bogu
Isus Krist je put, istina i život

Temeljna istina sadržana u Svetom Pismu, tj. od samog Boga objavljena ljudima glasi da se čovjek ne može Bogu svidjeti bez vjere. Drugim riječima, to znači da se čovjek bez vjere ne može spasiti. Budući da Bog želi da se svi ljudi spase, on svakome daje milost vjere, odnosno Duh Sveti prosvjetljuje svakog čovjeka i iznutra ga uvjerava i potiče na vjeru.

Pa iako Bog svima daje taj dar vjere, vidimo kako ima i onih koji kažu da ne vjeruju ili se ponašaju kao da Boga nema. Čovjek je slobodno biće i on može u svojoj slobodi odbaciti Božji dar i tako postati nevjernik. Bog ne ulazi na silu u ljudsko srce. Isus izričito govori u knjizi Otkrivenja: “Evo stojim na vratima i kucam, tko čuje glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom”.

Kad govorimo o vjeri, onda je potrebno uočiti razliku između vjere i religioznosti. Biti religiozan znači biti otvoren za Boga, biti u mogućnosti da povjerujem. To spada na narav čovjeka. Čovjek može povjerovati jer je razumsko i slobodno biće. Životinja ne može vjerovati jer nema pameti i jer nije slobodna. Međutim, samim tim što je čovjek religiozno biće, to ne znači da je on već i vjernik. On treba postati vjernik. A to će se dogoditi onda kad čovjek slobodno prihvati Boga kao vrhovnu normu svoga ponašanja i cjelokupnog svoga života.

Malo je istinskih vjernika

Čini se da je danas puno religioznih osoba, ali malo istinskih vjernika. Netko je slikovito rekao da biti vjernik znači popeti se na visoke ljestve i onda čuti Božji glas: “Skoči dolje”. Tko skoči taj je vjernik. Drugim riječima traži se određena spremnost na rizik, traži se veliko povjerenje u Boga da bi čovjek mogao povjerovati.

Kod vjere treba još razlikovati ove dvije stvarnosti. Jedna je vjerovati u Boga, a druga je vjerovati Bogu. Vjerovati u Boga i nije tako teško. Treba samo dobro otvoriti svoje oči, promatrati makro i mikro svijet – i čovjek bi trebao zaključiti kako Boga ima. Počevši od sv. Tome Akvinskog mnogi filozofi su razradili filozofske dokaze za Božju opstojnost, poznate pod nazivom pet putova. Jedan od njih kaže da čovjek može svojim razumom zaključiti da Boga ima kad promatra stvorenja na ovom svijetu i kad se pita o njihovom uzroku. Naime, sve što postoji mora imati svoj uzrok. Tako dolazimo do prvog neuzrokovanog uzroka, a to je Bog sam. On je sve stvorio, a njega nije stvorio nitko, jer on sam u sebi ima razlog postojanja. Samo je on svemoguć i sveznajuć.

Filozof Pascal je razradio takozvani dokaz iz opklade za Božju opstojnost. On kaže slijedeće: dvojica se klade, tako da jedan kaže nema Boga, a drugi tvrdi da ima Boga. Pascal kaže da uvijek dobiva onaj koji kaže da ima Boga. Naime, pod pretpostavkom da nema Boga, onaj koji je tvrdio da nema Boga, nije ništa ni dobio ni izgubio, jer kad umre, nema ni njega, ni Boga, ako je istina da Boga nema.

Međutim, ako ima Boga, a on je tvrdio da Boga nema, onda je on izgubio sve, izgubio je vječnost, mora odgovarati Bogu zašto nije vjerovao. Onaj pak, koji se kladio da Boga ima, on samo može dobiti, a ne može izgubiti. Naime, pod pretpostavkom da Boga nema, kad umre, ne gubi ništa, nema ni njega ni boga. Međutim, ako Boga ima, on je dobio vječni život, jer je vjerovao u Boga. Dakle, daleko je pametnije vjerovati nego ne vjerovati.

Najbolja terapija protiv neuroza

Uz ovo Pascalovo filozofsko razmišljanje, spomenuo bih još uvjerenje velikog psihologa i psihijatra Carla Gustava Junga koji je jednom izjavio da je vjera najbolja terapija protiv neuroza i raznih psihoza. On reče kako nijedan njegova pacijent u dobi od 35 godina pa dalje, a imao ih je na tisuće, nije istinski ozdravio dok nije riješio svoj religiozni problem, drugim riječima dok nije povjerovao u Boga i tako vjerom nadvladao temeljni strah od smrti.

Međutim, za naše spasenje nije dovoljno samo vjerovati u Boga, potrebno je također i vjerovati Bogu. To znači vjerovati da je istina i da je za naše istinsko dobro vjerovati sve ono što je Bog objavio i što traži od nas. Drugim riječima, vjerovati da je za naše dobro kad vršimo Božje zapovijedi i živimo onako kako to Bog traži od nas. A to nije lako.

Vjerovati Bogu znači imati hrabrosti izaći iz svog skloništa, iz svoga malog i ograničenog svijeta u Božji svijet. Napustiti svoje misli, a prihvatiti Božje misli i njegove putove. U knjizi Postanka čitamo riječi koje je Bog upravio Abrahamu: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u zemlju koju ću ti pokazati…”. Kao što znamo, Abraham je povjerovao Bogu i izašao iz svoje zemlje i svoga doma, upustio se u neizvjesnost, pošao u nepoznato i tako postao praotac vjere. Bog je obilno nagradio njegovu vjeru.

'Tko mene ljubi, čuvat će moje zapovijedi'

I mi smo pozvani na takvu vjeru. Tko istinski vjeruje u Boga i tko vjeruje Bogu, taj će živjeti po Božjim zapovijedima. Isus izričito kaže: “Tko mene ljubi, čuvat će moje zapovijedi”. Zašto nam je Bog dao svoje zapovijedi? Ne zato da ograniči našu slobodu, nego da je poveća. Zašto su nam postavljeni prometni znakovi na cestama? Očito, ne zato da nam uspore putovanje, nego da nam osiguraju sretan i siguran put do cilja. Tko ih ne poštuje, stradava. Tko prezire Božje zapovijedi, sam sebi nanosi veliku štetu. Vjerovati Bogu, dakle, znači imati povjerenja u Boga da je za naše dobro, ono što Bog traži od nas.

Da bismo povjerovali u tu istinu, Bog nam na razne načine pomaže, ohrabruje nas i potiče da povjerujemo u njegovu ljubav. Svakome od nas ljudi, Bog barem jednom u životu za trenutak otvori nebo, dopusti nam da doživimo nešto tako čudesno i lijepo što je povezano s vjerom u Boga. To se može doživjeti u ljepoti prirode, u nekom nutarnjem neobjašnjivom miru i sreći, u radosti susreta s drugom osobom i slično.

Svojim učenicima Ivanu, Jakovu i Petru Isus je, mogli bismo reći u doslovnom smislu riječi, otvorio nebo kad se pred njima preobrazio na brdu Tabor.
Tada se otvorilo nebo i začuli su Božji glas koji je rekao: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!”

Koja je poruka Isusova preobraženja? Isus im je tada pokazao svoju božansku slavu, da mognu sačuvati svoju vjeru u njega onda kad on bude trpio za nas, kad bude pokazivao krhkost ljudske naravi koja se boji patnje i smrti. Druga istina koju je Isus želio objaviti učenicima svojim preobraženjem sastoji se u tome da oni povjeruju kako osim ovoga svijeta, postoji još jedan, za sada nevidljivi, vječni, božanski svijet. Isus im je želio zorno dokazati i pokazati, kako osim ove zemlji postoji i nebo.

Čovjek je, nažalost, zaboravio da postoji nebo. I to ne ono nebo po kojem lete zrakoplovi i sateliti nego nebo – kao božanski prostor gdje sam Bog stanuje i isijava svoju slavu i ljubav na one koji ga okružuju. To nebo nama je darovano u Isusu Kristu. Sv. Ivan apostol, svjedok ovog događaja preobraženja Isusova, napisao je u svojoj poslanici: “Tko ima Sina Božjega ima život vječni, tko nema Sina, nema života". A za vrijeme samog preobraženja začuo se Božji glas koji je rekao: “Ovo je Sin moj, njega slušajte”.

Navjestitelji lažne sreće

Danas nam se preko raznih sekti i novih religijskih i alternativnih pokreta nude razni gurui i drugi načini spasenja koji ne vjeruju u Isusa Krista kao Sina Božjega i Spasitelja svijeta. Nasuprot tim navjestiteljima lažne sreće i čudesnog ozdravljenja koje ostaje samo na razini iluzija, povjerujmo više u riječi sv. Ivana koji nam svjedoči da život i spasenje imaju oni koji se odluče za Isusa Krista, koji njemu dokraja povjeruju. Isus Krist je put, istina i život. Blago onima koji njemu povjeruju i krenu njegovim putem.

Svjedoci smo tragičnih događaja u kojima su neki moderni vjerski vođe, poslali svoje sljedbenike u smrt, nagovorili su ih na kolektivno samoubojstvo. Nastradalo je tako više tisuća ljudi u zadnjih tridesetak godina. Nasuprot njima, naš vođa Isus Krist sam ide u smrt, da bismo mi vječno živjeli. Neka nam Gospodin udijeli svoga Duha da još više povjerujemo Isusu i da se on po našoj vjeri nastani u našim srcima.

pater mijo nikić

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.