Bože sačuvaj 2529

Sveti Petar i Pavao - uzori današnjice

Sveti Petar i Pavao - uzori današnjice

Ove nedjelje smo slavili apostolske prvake sv. Petra i sv. Pavla. Sv. Petar je prvi apostol koji je ispovijedio vjeru u Krista te ustanovio prvu Crkvu, a sv. Pavao je otkrio i protumačio dubine te iste vjere koju je zatim navijestio cijelome svijetu. Obojica su zbog nepokolebljive vjere pogubljena za vrijeme ludog cara Nerona.

Oni predstavljaju neraskidivu puninu čvrstog i neoborivog nauka Crkve te njeno poslanje svim ljudima. Upravo ih zbog toga slavimo zajedno. Njih dvojica nam mogu biti uzor jer su se u ljudsku povijest upisali kao istinski prvaci.

Kako se postaje uzor? Tako da sebe staviš u službu drugoga. To ne znači u potpunosti se odreći sebe jer onda drugima i nemaš što dati.

Bog ne traži vjernike koji se svojevoljno izlažu ponižavajućim situacijama niti im oduzima sposobnost kritičkog mišljenja, nego preko života mučenika poručuje nešto sasvim drugo.

''Ljudsko se stanje može usporediti s primjerom jednog pijanca koji se kasno u noć nalazi izvan parka, udara po ogradi i viče: ''Pustite me van!'' ( Anthony de Mello – Molitva žabe).

Sva ograničenja i zakone prisile koji sputavaju čovjeka i tjeraju ga da kroz dan hoda s grčem u želucu, stvorili smo sami. Svaki od ovih svetaca je prošao svoju ''pustinju''. Marljivo su gradili svoj život. Petar je bio priprosti ribar, slab kolebljiv koji je ipak uspio zaslužiti Isusovo povjerenje i postati Petar Stijena i temelj Crkve.

Pavao je bio učenjak i teolog, što ga samo po sebi nije dovelo do toga da bude vrhunski čovjek. On je primjer palog čovjeka koji je od progonitelja postao ''apostolom naroda''. Oni su revolucionari, inovatori i vođe. Mi to danas želimo biti, ali očigledno griješimo u nečemu.

Na zadnjem stručnom skupu vjeroučitelja, iščitavajući nepregledne nizove slova i riječi, shvatili smo koliko smo zarobljeni u papirima i formama. Čovjek se jednostavno izgubi u tom ludilu novih fraza koje su daleko od čovjekove stvarnosti.

Za nas bi bili dovoljno revolucionarno da prestanemo ''mahati'' pravilnicima i zakonima, i da učeniku, radniku i kolegi priđemo kao bratu čovjeku. Bog ne računa na naše diplome nego na nas same, bez obzira koliko nepouzdani bili. Nema onoga koji je toliko zao da ga susret s Isusom neće promijeniti.

Na koncu, jedino u što se možeš pouzdati je topli ljudski zagrljaj i potpora koja uvijek dođe u pravom trenutku i pokazuje da Bog zaista po krivim crtama piše kako treba.

Bez obzira što je to slovo na papiru postalo moćnije i cjenjenije od ljudskog života, još uvijek ne može nadmašiti mir koji daje ono Presveto srce Isusovo na Oltaru.

Dok je Isus mjerna točka svega u tvom životu, onda imaš pravo sve dovesti u pitanje. Tu se rađaju pravi ljudski heroji koji bi za Istinu umrli. Kada je Isus na prvom mjestu, nakon što izgubiš sve zemaljsko i prolazno, ne ostaje ti nula, nego Isus koji je broj jedan i koji onda tim nulama daje ogromnu vrijednost.

Teško je ostaviti nešto ili se odreći nečega. Mi ljudi volimo taj osjećaj sigurnosti. Međutim, vožnja ne počinje sve dok ne odbaciš pomoćne kotačiće. Petar je ostavio roditelje, Pavao se odrekao slave, a danas su slavniji nego ikada.

Zato, neka vam svaki dan bude nova pobjeda ustrajnosti i predanja za dobro. Mir i dobro!

iva ivković