Bože sačuvaj 3952

Mirna sam sa svim što je bilo i što dolazi

Mirna sam sa svim što je bilo i što dolazi
Livanjski suton

Postoje vremena radosti, ali i vrijeme tuge, kada sjeta intezivno i teško guši životnu radost. Posebno kada se vratiš u svoj rodni grad koji je središte tvog identiteta. U njemu uspomene vječno žive i pri svakom povratku, iznova postaju stvarne.

U vremenima tuge najteže se boriti s bujicom misli, osjećaja i uspomena. Tugu zbog gubitka ne umanjuje racionalizacija događaja i svijest o životnoj zakonitosti stvaranja i nestajanja, pa čak ni to koliko si istinski poznavao nekoga i jeste li bili krvno vezani.

"Svi smo mi učitelji. Nije upitno hoćemo li poučavati, već što ćemo poučavati." (Nepoznat autor)

Biti prosvjetni djelatnik jedno je od najljepših i najvažnijih poziva. Učitelj može biti najobrazovanija osoba na svijetu, ali njegova blagost, mudrost i iskustvo uče i odgajaju bolje od bilo koje knjige.

Kako si se osjećao dok te poučavao, jesi li imao povjerenja u njega, jesi li mu se divio kao čovjeku, ono je što pamtiš zauvijek.

Kada sam čula da je preminuo moj "učo" Jozo Mamić, kako smo ga od milja zvali, tek sam tada postala svjesna koliko je važnu ulogu odigrao u mom životu. Osjećaji tuge pomiješali su se s divljenjem i ponosom što sam bila njegov đak i što sam krenula njegovim putem.

"Učitelj koji ljubi je strpljiv, dobrostiv; ne sablažnjava se kad mu se ljudi povjeravaju; ne ogovara; ne obeshrabruje se lako; nije nepristojan nego je uvijek svojim učenicima živi primjer dobrog načina života o kojem govori." (Nepoznat autor)

Sjećam se njegove kuće dok ga je sestra, također njegova učenica, dozivala pod prozorom jer me željela povesti sa sobom u školu. Imao je lice i glas učitelja iz lektira i priča.

Pisao je krasopisom, što se danas rijetko viđa. Bio je strog, ali pravedan i duhovit te je silno volio nas i svoj poziv, što se tako lako dalo osjetiti. Pamtio je svakog svog učenika, a vidjeti ponos u njegovim očima dok nas promatra odrasle i sretne bilo je neprocjenjivo.

U meni je zasadio klicu ljubavi prema učiteljskom pozivu i iza sebe ostavio najbolje što je mogao - sretne ljude.

Svaki događaj i svaka okolnost naši su učitelji. Postoje oni koji su nenametljivo bili dio tvog života i jednako tako utjecali na to što danas jesi.

Kao dijete uvjeren si da će članovi tvoje obitelji živjeti vječno. Oni su uvijek tu, otvorena srca koje je najbolji učitelj. Kad nečija stolica za obiteljskim stolom ostane prazna, čovjek ne može ne osjetiti da je i dio njega nestao, jer ga svako iskustvo čini drugačijim, posebno kada svoj život pretvori u spomenik i priznanje onome tko je duboko utkan u njegovo srce.

Zanimljivo je kako život najbolje razumijemo na kraju njegovog zemaljskog puta.

Strašno je gledati kako netko nestaje. Sve možeš pročitati u očima umirućega. Tugu, radost, strah od nepoznatog, razočarenje i pomirenje.

Oči su žive, a tijelo nemoćno kopni i zarobljuje. Oni nas uče prolaznosti, ali i nadi da će se napokon susresti s Njim, a duša će im biti slobodna. Uče me da nad njihovom posteljom ne žalim za onim što je bilo jer tu krivnji mjesta nema. Uče nas nadati se i iščekivali čudo, a onda zaustaviti svoj svijet i naći mir.

"Mirna sam sa svim što je bilo i što dolazi" - rekla je meni draga žena koja se sprema napustiti ovaj svijet.

Srce joj je jako, a pogled isti kao onda kada me ko dijete pogledom ispraćala iz kuće. Mir je dar Duha Svetoga i veliki blagoslov.

To neutješnom čovjeku daje nadu dok bespomoćno stoji nad posteljom i sve što može reći je: "Samo hrabro jer Izvoru se svome vraćaš. Dobar si boj bila bitku dovršila."

Nakon svega neće ostati praznina nego će se sva ona ljubav utkati u drugi život koji na zemlji nastavlja svoj put."

iva ivković