Bože sačuvaj 1901

Jesmo li sposobni vidjeti i čuti?

Jesmo li sposobni vidjeti i čuti?
ILUSTRACIJA

Prije, otprilike, sedam godina počela sam pohađati tečaj hrvatskoga znakovnog jezika, u udruzi gluhih i nagluhih osoba grada Splita i  Županije splitsko-dalmatinske. S vremenom, tečaj je prestao biti puko učenje znakova, a postao je životna pouka. Bili su to mjeseci puni smijeha, učenja, igara, druženja s članovima udruge, polaznicima tečaja te voditeljem tečaja, iznimnom osobom, teologom Jakšom Kordom.

Zašto netko ne bi mogao ostvariti svoje želje i ambicije bez obzira na tjelesne poteškoće? Ubrzo sam shvatila da je dovoljna i minimalna ljudska suradnja, kako bi se bilo koja želja ostvarila. Kad mi je već Bog podario sluh i mogućnost da uživam u svim povlasticama tog dara, dobro je taj dar podijeliti s drugima. To je, uostalom, temeljna svrha svakog ljudskog talenta. Zvuči pomalo patetično, ali bi bilo potrebno, u različitim zanimanjima i zvanjima, poznavati znakovni jezik i tako biti nečije oko i uho.

Lijepo je vidjeti kako smo ujedinjeni oko raznih humanitarnih akcija, međutim, pitanje je koliko dobro prepoznajemo potrebe ljudi. Jesmo li slijepi i gluhi u našoj nutrini pored zdravih očiju i ušiju? Jesmo li spremni služiti i istinski ''biti'' u društvu u kojem je glavni ideal – posjedovati, vladati i uživati?

Svaki čovjek u društvu pozvan je služiti. Pitanje je kako služiti u društvu u kojem bi svi htjeli gospodariti. Poput žena koje žele gospodariti životom nerođenog djeteta kao dijelom svoga tijela. Poput političara, koji želi biti "produžena ruka" naroda, samo ukoliko je ta "ruka" dovoljno duga da se lakše domogne "državne kese". Primjera je mnogo, sve dok smrt ne pokuca na vrata kroz koja imanje ne može proći ili dok nam bolest ne dokaže da nekada nismo gospodari ni nad najosnovnijim tjelesnim funkcijama.

Koliko cijenimo vlastito tijelo, darove koje smo milosno primili od Boga? Koliko cijenimo vlastita čula. Je li jutarnja higijena dovoljna briga? Što je s onim što naše oči i uši svakodnevno primaju? To isto tako spada u brigu za njihovo zdravlje, jednako, a možda čak i više od same tjelesne čistoće i zdravlja. U kakvom su stanju naši ''filtri'' kroz koje primamo informacije izvana? Ništa nije, toliko bezazleno da neće bar nekakvog traga ostaviti na čovjekovo psihičko i duhovno zdravlje.

Zdravlje nije samo ono tjelesno kao što ni blagostanje nije samo ono socijalno i ekonomsko. Vrijednosni sustav se u potpunosti promijenio i prepustio afektivnoj prosudbi, a život kao da je izgubio na cijeni. Primamo sve što nam se servira iz medija, sa socijalnog i političkog područja, s područja glazbe i filma. Sve zamotano u omot koji privlači i odgovara svakome u nekom vidu. Sadržaj bez sadržaja, koji nas vuče u ''sivilo'' i depresiju.

Posljedica toga je veliki moralni ''džumbus'' u kojem općevažeća pravila više ne vrijede. Izgradili smo svijet iluzija i lijepo nam je. U njemu ni očito više nije očito, a oni koji nam ga pokušavaju srušiti su naporni, tradicionalni i fanatični neprijatelji. Jesmo li zaista sposobni vidjeti i čuti? Biti nečije ''uho'', ''glas'' ili slično, nije zadaća samo prevoditelja, nego svake osobe koja se nalazi u ulozi vođe ili pastira, neke zajednice. Zato bi političari trebali biti glas naroda, novinari svjedoci istine, majke zaštitnice života.

Istinske vrijednosti nadilaze sve ono izvanjsko, fizički i materijalno ograničeno. Nekada se iza porušene kuće, krije mnogo više – uništeni međuljudski odnosi, povrijeđenost, nasilje, razočaranje..... Zato nije dovoljno obnoviti kuću, nego je potrebno preodgojiti cjelokupnu ljudsku svijest i dati čovjeku smisao. Moramo zagrebati ispod površine da vidimo pravi smisao. Inače pored zdravih ušiju i očiju ostajemo gluhi i slijepi.

''Uši ti bjehu otvorene, ali nisi čuo!'' (Iz 42, 20)

iva ivković