Bože sačuvaj 964

Škola za život drugoga i 365 dana bez kompromisa

Škola za život drugoga i 365 dana bez kompromisa
Splitski polaznici 'Škole za život' kao sudionici projekta '72 sata bez kompromisa' u Caritasu

Naziv eksperimentalnog programa ''Škola za život'' postao je uzrečica i inspiracija za humor, ironiju i cinizam. Zašto? Možda zato što je vrijeme pokazalo da se ponovno istinske vrijednosti, kao što je život, koriste u svrhu ispraznih parola za tko zna kakve skrivene interese. Možda… Možda i zato što u programu ima najmanje vremena za živjeti, pa nije ni čudo što većina uključenih osoba ovo naziva ''Životom za školu''.

Tako to kod nas nekako biva. Đaci u stresu zbog škole, odrasli zbog posla, pa u slobodno vrijeme preostaje samo posvetiti se saniranju štete, a ostalo ako se stigne… Peglanje, muž, žena, dica, kuća, selo…
A život? Život je čudo! Smislena vremenitost. Ti živiš svaki put kad si na korak prema tom, ponekad samo naslućenom, smislu. I ne smiješ odgađati taj hod jer vrijeme ne pita. Ono ti daje impuls, pogon, a ti njemu smisao. 

Smisla nema u samoći. Ni onaj usamljen nije sam. Pa ako i Stvoritelja ne priznaješ, od žive i nežive prirode ne možeš pobjeći. Stoga živiš tek kada svome vremenu dadneš smisao, a smisao ti postaje vidljiv samo po drugome kojem opet daješ vrijeme koje je mjera tvoje ljubavi.

Svi bi trebali ići u školu gdje ćemo učiti kako dati smisao svome vremenu koje ćemo odvojiti za drugoga u kojem će naši ishodi postati jasni i vidljivi. Nimalo komplicirano… Mora biti tu i malo papirologije, organizacije i reda, jer kako je rekao jedan profesor: ''Konzerva je dobra jer čuva nešto. Tko konzerve nema znači da i nema ništa dobro za čuvanje.'' Neki okviri moraju postojati. Čovjek se također mora razviti, odgajati i upoznati sebe i svoje kapacitete. Zavoljeti sebe, a beskrajno se zaljubiti u činjenje dobra za drugoga kako mu ne bi klonula volja i motivacija. 

Đake te škole tako je lako prepoznati. Nedavno sam im  bila blizu. Jedni su došli iz škole zvane ''72 sata bez kompromisa''. Odavno postoji taj njihov program za život, nikakva novina. Sva papirologija im stane u dvije rečenice: ''Projekt '72 sata bez kompromisa' ima za cilj okupiti srednjoškolce, studente i mlade zaposlenike te pokazati kako se zajedničkim snagama i akcijama može preobraziti okruženje u kojem živimo. Samo je malo potrebno - izaći iz vlastite udobnosti i slobodno vrijeme posvetiti volontiranju, da bi se dobili veliki plodovi.''

Splitski polaznici su to ove godine učinili tako da su u organizaciji Studentskog katoličkog centra Split – SKAC_ST, 3. listopada održali humanitarni koncert za podršku rada Skloništa za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja pri Caritasu Nadbiskupije Split.  Od 2011. godine Caritas vodi Sklonište za žene i djecu – žrtve obiteljskog nasilja, jedino na području Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije. Smještajni kapacitet skloništa je samo za sedam osoba, a u osam godina rada zaprimljeno je 207 zahtjeva za smještaj žena i djece koji su bili u potrebi zaštite i pomoći. To je život! 

Toliko toga je potrebno za rad samog Skloništa, a ono je još potrebnije žrtvama. Baš kao što je bilo potrebno čuti sa splitske rive da postoje ljudi koji znaju za postojanje tih žena i djece te ih žele podržati na sve moguće načine. Ako se u mladim ljudima odgaja i postoji takva svijest i inicijativa, onda je škola za život ispunila svoj cilj, jer upravo se tako pripremaju ljudi koji će biti na pozicijama vlasti i odluke. 

Osim žrtvama nasilja, život ćete naći i kod osoba koje ''vise na rubu'' siromaštva, bolesti i nade. S tim životom se susrela druga skupina đaka, 18. listopada u splitskoj Obrtničkoj školi, pa su im uređivanjem i šišanjem darovali jako puno vremena i nježnosti. Njima su se pridružile osnovne škole i vrtići dajući kruhu i hrani pravu svrhu – biti čin ljubavi, empatije za drugoga. To su činili i brojni sugrađani puneći košarice ispred Konzuma, a o volonterima da ne govorim! Nemaju plaću, niti će dobiti još jednu peticu, a čim ih se nazove oni su tu, jer to je život.

Život je kada zajedno nosimo brigu za drugoga. ''Hej, slušaj, trebam te nešto. Ima ovaj jedan naš…''. Ne, ne, ne misle oni na nekog ''tatinog sina'', njihovog ''igrača'' niti krvnog srodnika. Misle na onoga koji im ''nije ništa'', ali im je sve. Oni su samo čuli onoga koji treba i postali su most za njega i prilika za nas druge kako bismo postali dio te mreže spasa. To je život!

U čitavom programu ''Škole za život'' me najviše žalosti što nije najprije prepoznato sve što se odavno čini za život. Već treći put s korisnicima Caritasa susreli su se učenici Zdravstvene škole Split. U sklopu 13. tjedna cjeloživotnog učenja, zajedno sa svojim mentoricama profesoricom Mirom Talajom i profesoricom Dijanom Jurić, održali su interaktivnu radionicu za korisnike Caritasa i zainteresirane građane. 

Svi koji su došli taj dan na radionicu, bez redova, uputnica i čekanja, dobili su posvećeno vrijeme, priliku za razgovor, kontrolu krvnog tlak i šećera, edukaciju o pravilnoj prehrani, osobnoj higijeni, tjelesnoj aktivnosti i masi kao i korisne savjete o pravilnom uzimanju lijekova. Mentorice i njihovi iznimni učenici pokazali su ljepotu svoga poziva, a sve je to sažeto u osvrtu učenika Ante Velića iz 5a razreda:

‘’Desetak dana prije Tjedna cjeloživotnog učenja, profesorica Mira Talaja, magistra sestrinstva, upoznala nas je s temom na vježbama iz Metodike zdravstvenog odgoja. Nakon toga, podijelili smo se u grupe te pretraživali i odabrali dio iz dostupne literature kako bismo se temeljito pripremili za izvođenje interaktivne radionice. Interes među učenicima bio je velik, i smo bili sretni što je to bila naša grupa.

Tog dana smo na prvim vježbama u bolnici bili od 7 sati i nestrpljivo čekali da završe kako bismo se s profesoricom prije akcije našli u prostorijama Caritasa. I marendu smo jeli usput, samo da ne zakasnimo i da nas zainteresirani građani ne čekaju. Nismo bili sigurni ni što nas zapravo sve čeka. Dolazeći bliže, uočili smo muškarce i žene ispred natpisa „Caritas, Pučka kuhinja“. Zaposlenici Caritasa su nas srdačno dočekali tako da se onaj prvi strah istopio s njihovom ljubaznošću. Rasporedili smo zadatke i pod budnim okom profesorice dočekali prve korisnike Pučke kuhinje. 

Komunikacija, što smo mislili da će možda biti problem, kako će nas prihvatiti, nas mlade, učenike, hoće li imati u nas povjerenje, hoćemo li nešto pogriješiti u postupniku, a profa stalno tu negdje oko nas, a ljudi ulaze, mi se pozdravljamo, sjedaju, razgovaramo kako se osjećaju, imaju li zdravstvenih poteškoća, mjerimo krvni tlak i šećer u krvi, procjenjujemo individualno čimbenike rizika za kardiovaskularne bolesti, ima ih. Slažemo zajedno svakome plan prevencije i ne osjećamo da vrijeme prolazi. 

Čujemo jednim uhom kako naše kolegice farmakolozi dalje nastavljaju sa svojom radionicom, vrti se lijepa prezentacija na zidu, a svako malo radosni smijeh i aplauz. To naši sudionici odgovaraju točno na nagradni kviz znanja i dobivaju prigodni poklon. Ponosno ga drže u ruci, ostali bi oni i duže s nama i mi s njima, ali dolaze novi.... Kolegica na evidenciji kaže: „Evo prešli smo pedeset ljudi, super“. 

Komunikacija je izvrsna, dolaze nam i mladi, vidi se da brinu o svom zdravlju, pitaju o aterosklerozi, hvale se da su prestali pušiti, vježbaju na Marjanu, ...super... evo jedan se vratio da mu izmjerimo puls, ako možemo. Naravno, slobodna kolegica rado priprema i izvodi postupak, mladić je zadovoljan. Stariji gospodin pita je li dosta šetati pola sata dnevno, drugi, može li on dobiti glukometar jer mu je otkrivena šećerna bolest prije dva mjeseca. E sad... Joker „zovi profu“ jer tu nismo sigurni. Evo je iza nas, odmah preuzima gospodina i sjeda s njim kako bi mu objasnila postupak.

Interaktivnu radionicu smo produžili do iza podne, dok je bilo interesa među građanima i korisnicima Pučke kuhinje. Nismo bili umorni, ni žedni, nastavili smo iznositi međusobno svoje pozitivne dojmove. Zaposlenici Caritasa su nas okrijepili i zahvalili, a korisnici zamolili da im opet dođemo do Božića. Pogledali smo profesoricu i zajedno obećali doći. Nadamo se da će to biti opet naša grupa.

Provodeći ovu interaktivnu radionicu imali smo mogućnost primijeniti dosadašnja stečena znanja i vještine izvan zdravstvene ustanove, u zajednici, raditi i družiti se s korisnicima Pučke kuhinje, tim dragim, toplim našim sugrađanima, koji su često zaboravili uzeti svoje vrećice i predignute osobne potrepštine, pa i zdjelicu s ručkom, ali zato nisu zaboravili zahvaliti nam pri odlasku, stisnuti ruku s povjerenjem, i poželjeti Božji blagoslov - “sve što mi imamo“, kako bi skromno rekli.

Analizirajući cijelu akciju i svoja iskustva na sljedećem nastavnom satu, zaključili smo da je vrijedilo pripremati i odraditi jednu ovakvu javno-zdravstvenu akciju jer smo kroz nju rasli stručno i osobno zahvaljujući upravo tim dragim ljudima, korisnicima Caritasa, zaposlenicima Caritasa i našim sugrađanima koji su prepoznali našu akciju, pokazali povjerenje u nas svojim dolaskom i brigom za osobno zdravlje.’’

Njegova kolegica Anđela Leonarda Tadić iz 4.f na to je nadodala: ‘’Nadamo se da ćemo i dalje imati priliku sudjelovati u ovako lijepom okruženju i atmosferi gdje je za cilj bilo samo da nekog razveselimo, a opet i upozorimo da brine za svoje zdravlje i život. Hvala vam još jednom.’'
Eto… i to je škola za život!

Piše Iva Ivković Ivanišević