Bože sačuvaj 1630

Kako (ne) donirati korisnicima Caritasa

Kako (ne) donirati korisnicima Caritasa
Trezori splitskog Caritasa bili su zatrpani s oko dvadeset tona neupotrebljive odjeće i obuće

''Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: "Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak''. (Mk 12, 41 - 44)

Blagoslov je kada u životu možeš svjedočiti postojanju osoba koje su poput ove udovice. Nije malo onih kojima je najvažnije kako će jednom stati pred Gospodina. Bogoljublje nužno traži i čovjekoljublje koje se najbolje iskazuje kroz djela milosrđa. Upravo je to bit Caritasa.

Davanje/darivanje vidljivi je znak milosrđa i brige za drugog čovjeka. No, isti čin ne znači uvijek isto, baš kao u primjeru bogataša i udovice. Ovogodišnje zatopljenje i početak ''pravog'' ljeta očito je probudilo želju za darivanjem i potaklo građane na čišćenje ormara. Kuda sa svim tim suviškom!? 

''Pa u Caritas!'' Čak i Google tako savjetuje. Forumi su suglasni oko rješenja tog problema. Komentari na raznim portalima savjetuju da se odjeća nipošto ne stavlja u kontejnere za reciklažu, jer se netko dobro bogati na reciklaži korištene odjeće, odnosno na nečemu što mu ne pripada! Čovjek bi pomislio da se evo napokon probudila svijest naroda vezano uz dugogodišnje društvene anomalije.

Sukladno tome, za tren su trezori splitskog Caritasa bili zatrpani s oko dvadeset tona neupotrebljive odjeće i obuće. Kako ni to nije bilo dovoljno, ''dobročinstvo'' se širilo i oko trezora sve do ulaznih vrata i to u obliku krupnog otpada. Zar je dobročinstvo natjerati čovjeka da se ponizi i kupi predmete nemarno izbačene na cestu?! 

Doniranih stvari je bilo do te mjere da je Caritas morao izdati službeno priopćenje kako do daljnjega ne može više primati ni rabljenu odjeću i obuću u dobro stanju, a o smeću da ne govorimo. Zvuči strašno, posebno za one koji su brižljivo odvojili i pripremili donirane stvari, a takvih Bogu hvala ima dovoljno. Bez obzira na sve, njihov trud i istinsko dobročinstvo neće proći nezamijećeno od korisnika, ali i svih zaposlenika Caritasa.

Obustava primanja donacija izazvala je pobunu i lavinu negativnih komentara iz kojih je bilo jasno da je velikom broju osoba čovjekoljublje bilo na umu samo kao usputna posljedica doniranja. Prvotna namjera je rješavanje predmeta koje ne žele sami baciti jer ih doživljavaju gotovo na razni relikvija. Ne nalazim drugo objašnjenje za doniranje poderane, prljave, nesortirane i iznošene odjeće za koju se prije predaje vrlo ozbiljno i uvjerljivo tvrdi da je u toliko dobrom stanju da sirotinji može biti na čast što imaju priliku biti dio tog ''savršenstva''.

To pokazuje i ignoriranje molbe da se doniranje odjeće prolongira neko vrijeme, ne zbog hira zaposlenika Caritasa nego zbog korisnika koji tjednima nisu mogli doći do polica s odjećom od nepreglednog brda crnih vreća. Sve su to popratili telefonski pozivi građana u nevjerici: ''Zar više nema sirotinje?!''; ''Što ću ja sad s tim?''; Ma 'ko će razdvajati zimsko i ljetno!?''; ''Znate li vi kako se teško živi u Zagori?!'' …

DA, materijalne sirotinje je bilo i uvijek će se biti, ali nikada toliko siromašne da je treba lišiti dostojanstva, želja i potreba. Nitko od korisnika nije došao tražeći prljavo, poderano ili nešto poput tigrastog donjeg rublja, korištenu dentijeru i šljokičaste štikle od petnaest centimetara. Pitam se, što bi se dogodilo u izravnom susretu korisnika i darivatelja. Može li svatko pogledati u oči čovjeka kojeg dariva i reći mu: ''Ti ovo zaslužuješ!''?

Osim ukusa za odijevanje i siromašni imaju godišnja doba, stoga ljeti nose ljetnu robu, a zimi zimsku. Zimska odjeća mora čekati svoje vrijeme, zbog čega ako nije u potpunosti čista, propada. NE, Caritas ne skladišti doniranu odjeću i obuću, nego je sortira u jednoj jedinoj prostoriji i dijeli svaki utorak i četvrtak. Lakše je vama sortirati tri vreće svoje odjeće nego nama dvadeset tona. Postoje primarnije potrebe korisnika.

Često je doniranje uz uvjet da: ''treba SAMO popraviti patent''; ''treba SAMO popraviti frižider''; ''nedostaje SAMO deset dijelova''; ''treba SAMO kupiti digitalni prijamnik''; ''treba SAMO oprati na devedeset stupnjeva''… Korisnici bi SAMO to trebali srediti od svojih nepostojećih plaća ili pomoću nepostojećih perilica. NE, Caritas nije kemijska čistionica kao niti peglaonica, servis za krpanje, popravljanje i prijevoz.

NE, Caritas nema veze sa žutim reciklažnim kontejnerima postavljenim na četrdeset i pet lokacija u gradu za nenosivu odjeću i tekstil. Ispred zgrade Caritasa se nalaze tri trezora za očuvanu i nosivu odjeću i obuću.
DA znamo da postoje potrebiti zaboravljeni od većine, no Caritas Split ne može snositi odgovornost za teškoće ljudi cijelog svijeta. To vama daje priliku da samoinicijativno učinite ono što je u vašoj moći. Služenjem potrebitima svatko od nas ima priliku da posveti svoje postojanje.

Caritas je djelotvoran samo ako postoji prava suradnja s građanima, župama i svima na poziciji upravljanja i bilo koje druge moći. Šteta što smo hrabri reagirati samo da bismo istaknuli sve što ne valja zanemarujući sve dobro koje se svakodnevno čini. Najžalosnije je što se ne radi o konstruktivnoj kritici nego o prigovaranju koje je samo sebi svrha. 

Znam da će biti onih koji će na ovu kritiku reagirati na način: ''Ma ne treba im ništa više davati!''. Skloni smo ići iz krajnosti u krajnost, stoga to ne čudi. Darivanje je puno više od davanja. To je materijalna i duhovna stvarnost. Caritas nadilazi nas, vas, naša ega i različita gledišta. To je nečiji dom i utočište te je odgovornost sviju nas da ga kao takvog i štitimo.

Piše Iva Ivković Ivanišević