Bože sačuvaj 1130

Veliki misterij Caritasa...

Veliki misterij Caritasa...
ILUSTRACIJA

Sve do nedavno nisam bila svjesna da je rad Caritasa tako veliki misterij.

-''Radiš u Caritasu!? Zar to još postoji? Ja sam mislio da je to radilo samo za vrijeme rata... Izbjeglice, ovo ono... kužiš? Nego, šta uopće tamo radiš? Biće dijeliš robu i kuhaš ručak!? Reci ti meni, opremite li se vi tamo? Koja košuljica, hlače, konzervica i tako to?! Proberete li malo za sebe kad nešto dobijete? A? Zašto ne!? Mogu misliti koliko toga ima! Garant se pola pobaca... 

Pa eno ne može se natrpati više koliko robe ima u onim kontejnerima po gradu. Ma, evo i ja taman moram čistku po kući napraviti pa bi mi usput mogla odnijet tamo. Imam i jedan stari madrac, bolje u Caritas nego u Reto. Oni iz Reto centra sad naplaćuju odvoz, čak i za stvari koje nešto vrijede. Eh, lakše mi je onda baciti pa neka čistoća nosi. Samo što oni ne rade svoj posao. Ne kupe danima pa mi stoji pred zgradom. Sramota! Važno da primaju plaće dok pošten svit radi! 

A, šta sirotinja zna? Njima će sve dobro doći! Ionako nemaju. Ako im ne odgovara, znači da im i ne treba! Ma, treba to sve natjerat da radi! Kukaju, a zapravo im je lijeno. Razumiješ? Lakše živjeti od socijale. Ma znaš li ti koliko oni zarade na onim bocama!? Ma znaš šta?! Idu mi na živce i te humanitarne akcije i doniranje! Kao da Crkva nema dovoljno novaca da nahrani svu sirotinju, nego još pita i ljude da daju svoje! Al, dobro, razumijem ja sve. Jedan ovaj moj je radio tamo, pa znam kako to ide. Neka ti radiš, to je najvažnije. Ajde baš mi je drago!''

Govor je bio dovoljno dug da mi se utiša prvotni poriv za vikanjem: ''Ma nemaš ti pojma!'', nakon čega bi vjerojatno nastalo ''prošireno izdanje''o agresivnim zaposlenicima Caritasa. Pustila sam. Moja reakcija je jedino što mogu kontrolirati. Bar pokušavam... Odgovoriti nešto bilo bi jednako besmisleno kao i polemiziranje oko realnosti bajke. Nekima je nemoguće dokazati da niti jedan gradski trezor za odjeću ne pripada Caritasu, osim ona tri kod same zgrade.

Možete li zamisliti što je sve potrebno jednom čovjeku? Ako možete, onda već znate što je to Caritas. No, znam da će većina gotovo nesvjesno na to pitanje odgovoriti nabrajajući vlastite potrebe i želje. Ne mora značiti da je to daleko od istine, no tek kad se susretneš s beskrajno prestrašenim i beznadnim pogledom bolesnog i siromašnog čovjeka, potreba dobiva drugačije značenje.

U Caritas nitko ne dolazi zbog probitka i to se odnosi kako na korisnike tako i na zaposlenike kojima se ovo mjesto i ti isti korisnici vrlo brzo ''uvuku po kožu''. Ako bi se tko i pokušao okoristiti, sigurno mu ne bi pošlo za rukom. Bijedu i siromaštvo ne možeš nadmudriti, jer je to stanje duha, a ne stvar posjedovanja. Baš kao mržnja, isključivost, pohlepa, lijenost, sebičnost, umišljenost, oholost ili samodostatnost zbog koje čovjek čini dobro za drugoga samo kako bi ga ''milosrdno'' učinio dionikom svoje ''svetosti''. Sve nesavršenosti koje ograničavaju čovjeka čine ga potrebnim, bez obzira koliko bio ostvaren i samostalan u materijalnom smislu.

Mjesto osude s bilo koje strane treba ustupiti poniznosti i suradnji. Pokušajmo, bar ponekad, suzdržati se od moraliziranja, propovijedanja o zaslugama i od djeljenja recepata o tome što bi tko trebao učiniti u svom životu. Bez obzira što je moderno nositi poderane traperice, nitko ne zaslužuje neuparene cipele i čarape, demode ili potrgane stvari istovarene na sred ulice. Nazivajući to činom dobročinstva, jasno je koliko se podcjenjuje ljudsko dostojanstvo. Zašto se onda čudimo ljudima koji se ne mogu istrgnuti iz svoga stanja, kada ih i sami tretiramo kao da ne mogu bolje!?

Caritas nije nečije pravo – daj mi sve, sada i odmah, niti milostinja, nego čisto milosrđe. Koliko god milosrđe zamišljali kao bezuvjetno bezgraničnu dobrotu, ono ima okvir koji ga čuva. Milosrđe je pravedno, ljubi i odgaja. Odgoj je ponekad bolan, jer istovremeno zahtjeva razumijevanje i čvrsto vodstvo uz konstantnu napetost i balansiranje sa zakonima, vlastima, osobnim manama i ograničenjima kao i s neizostavnim ''dušobrižnicima'' i (ne)istraživačkim novinarima iz kojih također vapi neka potreba.

Pravednost je nužna jer se trebamo posvetiti ne samo jednom, nego stotinu i jednom korisniku s cijelom lepezom potreba. Zato ćemo poštovati nužnu administraciju koja nas ponekad jede, ali ne onesposobljava jer smo svjesni da je papir sve samo ne jasan i uvijek valjan kriterij. Stoga se susrećemo s čovjekom lice u lice, ne davajući prostor dnevnoj pauzi i potrebnoj, no ne i potrebnijoj, kavi ili hrani. Ne daj Bože da pritom ne odgovorimo na jedan od tisuće telefonskih poziva i poslanih mailova.

Biti milosrdan ne znači biti svemoguć. Jedan je Spasitelj! Zato ću mirne savjesti sa spremnošću na bezbroj kompromisa, zaključati glavna vrata na kraju radnog vremena s korisnicima. Biti predan nije isto što i biti izgubljen za sebe. Mi istovremeno trebamo biti odgovorni roditelji i supružnici, sestre, braća... Imamo ograničen ''rok trajanja''. Rastočimo li se, izgubit ćemo ono bitno.

Ne možemo nositi breme cijelog svijeta. Zato ga možemo podijeliti! Pritom ne mislim na ono besmisleno šeranje na Facebooku.

Iza tih zaključanih vrata i rasporeda rada, nalaze se koji oni čiste, peru, razvrstavaju, nose obroke i prevoze svaku sitnicu za svoje korisnike kojima su u nekoliko slučajeva spasili život nakon što su se, trpajući hranu od neutažive gladi, gotovo ugušili. Nećete saznati za njih jer nikada nisu iskakali s novinskih duplerica. Ti isti su ponekad jedine osobe koje grle i razgovaraju s korisnicima, posjećuju ih te paze na njihove navike i sitne želje. Dežuraju vikendima, unose ostavljene stvari kako iskrenih tako i lažnih dobročinitelja...
Nekada se sve vrti oko jedne britvice, običnih higijenskih uložaka, nabave bolničkog kreveta ili obnove trošnog stana.

Još tome pridodajte dječji Caritas, skrb i rad sa žrtvama obiteljskog nasilja te s osobama upućenim na rad za opće dobro, volontere, projekte, stalno nastojanje oko unaprjeđenja i poboljšanja uvjeta uz nevjerojatno skromne prostore i skladišta.

Djelotvornog milosrđa nema bez suradnje koju imamo sa župnicima, donatorima, udrugama, ustanovama i ljudima koji neće dati samo od svog viška, nego ono najbolje što imaju, ne dozvoljavajući da se izmakne tlo pod nogama vrijednima i potrebitima zbog nekoliko otužnih primjera koji se nameću kao jedina istina. Bogu hvala ima ih toliko da se za budućnost Caritasa ne bojim.

Piša Iva Ivković Ivanišević