Bože sačuvaj 1806

Nevolje u susjedstvu

Nevolje u susjedstvu
Ilustracija

Granicom najveći i najbliži susjed naše Hrvatske, je zemlja koja se zove Bosna i Hercegovina. Susjed je to nimalo običan, nego sasvim poseban poput brata, i to ne bilo kakvog brata. Usporedila bi taj odnos s dvojajčanim blizancima. Premda su odrasli u dvije posteljice i razlikuju se po mnogo toga, ono što ih veže nadilazi sve razlike. Veže ih podrijetlo, zajednička povijest, duh i isti jezik. Nažalost, sudbina im je potpuno drugačija.

Pripadnici hrvatskog naroda jedan su od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, a materinski jezik im je hrvatski jezik jedan od triju službenih jezika. Većinski naseljavaju zapadnu Hercegovinu i jugozapadnu Bosnu, a i dijelove istočne Hercegovine, središnje Bosne i Bosanske Posavine, gdje su nakon rata u Bosni i Hercegovini postali manjina.

Nikada ta zemlja nije imala mira. Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara Trpimirovića, ili kao dio Hrvatsko-ugarskog kraljevstva, većina sadašnje Bosne i Hercegovine pripadala je hrvatskoj državi. Bosanski vladari nosili su titulu "ban", isključivo hrvatsku političku titulu. Tijekom osmanskog razdoblja i intenzivnog ratovanja, hrvatski je narod u Bosni i Hercegovini od većinskog postao progonjena manjina. Kroz dalju povijest spali su na razinu građana drugoga reda.

Svoje živote Hrvati Bosne i Hercegovine dali su u Domovinskom ratu braneći svoju domovinu, zaustavljajući prodore prema Dalmaciji za koju su uvijek posebno vezani. Današnji Hrvati traže opipljivije priznanje za svoje postojanje u zemlji za koju su dali živote, snove, talente i novac. Stoga boli što ih se danas želi učiniti manjim Hrvatima od onih koji žive u Hrvatskoj i oduzeti zadnje što im je ostalo - glas.

Zašto sve ovo pišem, kad sve možete pronaći i na Wikipediji? Nekima niti tisuće ispisanih stranica neće biti dovoljne da se ne odreknu braće koju su svrstali među ''ostalu dijasporu'' koja im je draga samo zato što više novca šalje. Osim kad im trebaju glasovi na Eurosongu, da ospore poneki referendum ili da se okite slavom književnika iz Bosne i Hercegovine (Andrića, Dizdara, Martića, Šimića, Šopa, itd.), glazbenika (Index, Bijelo dugme, Đorđe Novković, Željko Bebek itd.), sportaša ( Arapovića, Ljubičića, Čilića, Ćorluke itd.) i još mnogih drugih.

Da smo podijeljeni i da ćemo tu podjelu teško iskorijeniti postalo mi je jasno već odavno. Posebno kad sam se, po završetku studija u Splitu, zaposlila u jednoj osnovnoj školi. Djeca su se čudila mom ''neobičnom naglasku'' a jedna djevojčica me pitala kako to da tako dobro govorim hrvatski jezik, misleći da se u Bosni i Hercegovini govori neki strani jezik. Da ne govorim kako me se često promatralo kao nekoga tko ''pravim Hrvatima'' uzima radno mjesto. Zar smo postali toliko daleki i nepoznati?

Kako onda u ovoj situaciji napredovati dalje prema razvijenim zemljama, kada nam još uvijek nije do kraja razvijena svijest o vlastitom identitetu? Borimo se protiv raznih predrasuda a čini mi se da smo puni predrasuda prema vlastitom narodu.

,,Jednog dana rabin upita svoje studente: “Kako možete znati da je prošla noć i da sviće dan?” Jedan student odgovori: “Kad jasno možete vidjeti da je životinja koju vidite u daljini lav, a ne leopard”, “Ne”, reče rabin. “Kada pogledate u lice druge osobe i kada vidite da je čovjek ili žena vaša sestra ili brat. Jer sve dok ne budete kadri tako činiti, bez obzira na to o kojemu se vremenu dana radilo, još ste u noći.”

iva ivković