Bože sačuvaj 3335

Biti u školi za život znači učiti se čovječnosti

Biti u školi za život znači učiti se čovječnosti
ILUSTRACIJA

Na jednom od satova iz vjeronauka tri učenika su na suvremen način odlučili prenijeti poruku jedne Isusove prispodobe. Sve je počelo zabrinutim razgovorom dva prijatelja. Nastala je panika jer je „pao“ Internet. Sve zbog hvatanja drevnog Pokemona. Jedina nada je bio T – mobile, čiji su korisnici još uvijek imali pristup mreži. Zbog toga prijatelji kreću u potragu. Vrlo brzo pronalaze korisnika koji može svoj Internet podijeliti s drugima.

- Upali mobilnu pristupnu točku!
- Ali, ne mogu. Potrošio sam sve gige s računa.
- Ma, samo učini šta ti kažem i upali! Koja je šifra?
- isusjezakon123
- Odlično! Čuli ste. Započnite s dijeljenjem!

Dva sata nakon što su svi u izobilju imali internetskog prometa:
- Provjeri koliko giga ti je ostalo?
- 1 terabajt! Ovo je čudesno!
Tako je. Kažem vam, jača je jedna ovca s internetom nego vuk bez mreže.

Tako je završila njihova prispodoba. Priznajem da sam ostala malo zbunjena na što mi jedan od njih objasnio: „Tako su se osjećali ljudi kada su slušali Isusa. Znali su da je genijalan, ali im u početku ništa nije bilo jasno. Posebno kada je nahranio tisuće ljudi s pet kruhova i dvije male ribe.“

„Isus nije imao nikakve tehnologije, pa mu ništa nije falilo. Opet je bio najbolji učitelj!“, zaključila je jedna od sudionica izvanrednog sastanka povodom provođenja reforme „Škola za život“. Isus nam može biti primjer u svemu, no ako smo mislili da će nam u ovom slučaju biti dobar argument protiv ulaganja i posljednje mrvice života u aktualnu reformu, gadno smo se prevarili. 

Isus je u uvijek bio korak ispred svog vremena, između ostalog i po metodama poučavanja i nastavnim sredstvima. Pisao je neobičnim znakovima po pijesku. Većinu vremena je držao nastavu u prirodi, a fešte je koristio kao priliku za „noćni pastoral“. Stalno je provodio reforme postojećih zakona. Služio se govorom koji je „kužila“ tadašnja mladež. Znao se jednako posvetiti nadarenima i onima s posebnim potrebama. Odlično se vladao u kombiniranim odjelima i s različitim godištima. Njegovi učenici su bili aktivni sudionici procesa. Nije im dao mira. Ma, niti oka sklopit. Izlaže ih i oduzima im udobnost, jer bez toga nema napretka.

Takav bi trebao biti svaki učitelj. No, tko danas odgaja učitelje? Crno slovo na papiru, a to je daleko od Isusovog načina. On ne traži od drugih nešto što sam nije spreman dati. Njegov program i ishodi su uvijek bili jasni i postojani, a sustav vrijednosti i lista prioriteta ispravno postavljena. Njegove metode i reforme su učenike u potpunosti preobrazile. Postali su hrabri, predani i ostvareni u svom punom potencijalu. Neopterećeni papirologijom te prije svega motivirani iznutra. Spremni svjedočiti i prenositi nauk, te tako odgajati hrabrije, predanije i motiviranije generacije.

Isusove metode i reforme, samo su odraz svega onoga što on jest. Jednako tako je naš sustav odraz onoga koji ga je uspostavio. Današnje školstvo je njegov produkt. Stoga, ako zaista hoćemo promjene, treba krenuti od vrha. Tehnološki napredak ne znači ništa ako se prije toga ne dođe do reforme duha. Naizgled smo moderno i ustrojeno društvo, a i dalje se borimo s problemima i predrasudama s kojim su se suočavali ljudi još od biblijskog vremena.

Iako sam još uvijek pripadnik mlađe generacije prosvjetnih djelatnika, mene je ova reforma „ubila u pojam“. Uz rad na novim udžbenicima, cjeloživotno učenje i educiranje, konstantna stručna usavršavanja, pripremu kreativne i moderne nastave, svakodnevne kućanske i dodatne poslove koji plaćaju stanarinu i režije, borbu s vrtićkim virusima i učestalim dječjim virozama ili ne daj Bože bavljenje kakvim hobijem, Loomen mi je zadnja „rupa na svirali“. Uz ulogu žene i majke, zapravo bi tako trebalo i biti. U suprotnom ova reforma je „Život za školu“, a ne „Škola za život“. 

Alat za procjenu znanja „Loomen“ me, kao i mnoge, podsjeća na Lumena iz crtanog filma „Štrumpfovi“. To je najinteligentniji štrumpf, stručnjak za sve i papa Štrumpfova „desna ruka“. No, njegovo stvarno znanje je ponekad upitno, a rješenja znaju uzrokovati još više poteškoća. 

Ne može se usporediti brzina promjena nekada i danas. Ne mogu niti zamisliti sebe kako sa šezdesetsedam godina ulazim u razred. Ja sa svojim dijagnozama, a oni u svom svijetu… Nema tu pomoći. Umjesto toga, maštam o idealnom edukacijskom sustavu u kojem bi prosvjetni djelatnici uz dostojnu plaću, u neposrednoj nastavi radili do pedesetpete, nakon čega bi sa stečenim iskustvom i mudrošću postajali savjetnici, mentori, autori udžbenika i priručnika. Time bi se povećao broj zaposlenih, smanjio generacijski jaz, lakše bi se išlo u korak s vremenom i ne bi bilo brige oko bodova za napredovanje. 

U tom mom idealnom svijetu, učitelj nije svemoguć, nego je suvoditelj procesa živog učenja. Biti u školi za život znači učiti se čovječnosti. Brižno pitati drugoga kako je, prepoznati njegove emocije, suosjećati se s onim što proživljavate mijenjati svijet onako kako u poznatom filmu Bog govori „svemoćnom Evanu“: „Po jedan čin slučajne dobrote s vremena na vrijeme!“.

Vodeći se učenjem Geštalt pedagogije i TCI-a, s učenicima sam se zaputila u avanturu upoznavanja biblijskih likova na malo drugačiji način, učeći da ne dijagnosticiramo i određujemo vrijednost drugih po neuspjesima. Vrlo brzo je Dalila prestala biti „ajme ona ženska šta je čoviku kosu odrezala“, Noa više nije bio „redikul“, „Abraham“ je oslobođen optužbe za pokušaj ubojstva, Sara je postala puno više od žene koja ne može imati djecu. Kao što Lino Červar kaže: ''Možemo raditi na kurikularnoj reformi koliko želimo, no djecu trebamo odgajati!''

Piše Iva Ivković Ivanišević