Bože sačuvaj 1907

Muke po vjeronauku...

Muke po vjeronauku...
ILUSTRACIJA

S obzirom na to čime se sve djeca bave od najranije dobi te koliko vremena i sredstava treba za organizaciju, prijevoz i plaćanje svih tih aktivnosti, takvo nešto bi trebalo ući u radni staž i na listu službenih zvanja i zanimanja roditelja i skrbnika. 

Oduvijek sam i sama bila dijete koje nikada nisi morao tjerati iz kuće. Nije bilo zbora čiji član nisam bila, a uz to se svake godine na listi našla bar jedna nova aktivnost. No, nemojte me krivo shvatiti. To ne znači da bi jedna aktivnost zamijenila drugu, nego je u mojoj kući postojalo nepisano pravilo da dobro razmisliš prije nego što se u nešto upustiš jer to moraš privesti do kraja. Tako da su na repertoaru, uz osnovnu i srednju školu koji su uvijek na prvom mjestu (roditeljsko pravilo), istovremeno još bili i sportovi, plesovi, tečajevi, razne sekcije, bendovi, zborovi, FRAMA i glazbena škola. Zapravo sam u tom vremenu htjela odustati samo od mažoretkinja i barem jedan put godišnje od glazbene škole. 

Najteže je bilo s glazbenom školom. Istovremeno osjećaš veliku ljubav prema glazbi i svom instrumentu, ali s druge strane toliki otpor prema zahtjevnoj obavezi koja iziskuje tebe u potpunosti: tvoje vrijeme, osjećaje, predanost, ljubav, razumijevanje, snagu u svladavanju niza poteškoća, razdoblja tišine i manjka motivacije, inspiracije... Ipak se radi o nečemu što je svakodnevno prisutno u našem životu, ali je i duboko transcendentalno i neopipljivo. 

Pokušala sam svašta kako bih ''slomila'' roditelje koji me tjeraju na nešto što ne želim. Od izbjegavanja satova do kroničnog nevježbanja. Roditelji nisu mogli kupiti klavir, ali su u potkrovlje smjestili dva odbačena koncertna glasovira. Tamo su i dan danas. Satima bih sjedila za raštimanim, crnim koncertnim glasovirom, ponavljajući deset istih uvježbanih taktova, dok me ne bi prekinuo mamin glas iz prizemlja: ''Ne valja!''. 

Taj njezin blef, kako odlično poznaje djelo koje sviram, je govorio da netko ipak budno prati što radim, jačao ustrajnost i rodio plodom. Iza tog upozorenja stajalo je uvjerenje da treba vježbati i završiti započeto, stajala je istinska ljubav prema glazbi od koje se teško može živjeti, ali je s njom život potpuniji i bolji. Plodovi se odmah ne vide, ali, naučila sam, da se u glazbu svakako isplati ulagati. 

Tako sam ipak dogurala do kraja školovanja u glazbenoj školi i domogla se dugo iščekivane slobode. No, u toj slobodi glazba nije umrla, naprotiv, kao da je oživjela u svojoj punini. Nisam ni primijetila kako se uvukla u svaku poru moga bića i polako sazrijevala. Odjednom je onaj tavanski prostor, od prašnjavog i nedovršenog ''mučilišta'' korisnog samo za skladištenje stvari i sušenje robe u zimskom periodu, postao prostor stvaranja i budućnosti koju tek trebamo skrojiti i to potpuno slobodno. 

Kako je moguće da se nakon godina muke, trpljenja, ''prisila'' i ograničavanja, rodi jedan istinski odnos ljubavi!? Može li se takvo nešto dogoditi kada su u pitanju odnos s Bogom i Crkvom? Većina mladih upisuje vjeronauk, ali upoznavajući se s njihovim motivima, moje je iskustvo da se u previše slučajeva radi o vanjskoj prisili roditelja, šire obitelji ili ekipe. Može li se na ovaj način mlade dovesti zreloj vjeri i vratiti ih Crkvi? 

To je jedna od mogućnosti, ali se može dogoditi i suprotno. Slušajući njihove dvojbe i razloge, podsjećaju me na djecu posvađanih roditelja koji se ne uvažavaju, ne poštuju, međusobno si podmeću, služeći se djecom kao glavnim sredstvom manipulacije. Koju stranu odabrati? Zašto moram birati? Nije ni čudo da su im zidovi ponekad nepremostivo visoki, a otpor čvrst i nesavladiv. Čini mi se da ih premalo slušaju i razgovaraju s njima oni koji im najviše znače, zbog čega su vjeroučitelji ''savršene mete'' i za najniže udarce... 

Često su njihovi stavovi izgrađeni na temelju krivih i površnih informacija, medijskog utjecaja i tuđih ''pametnih'' i isključivih stavova. Jedno je sigurno, uza svu ljubav koju gaje negdje duboko su sebi, nitko se od njih ne želi poistovjetiti s nečim krhkim, nepostojanim, nevjerodostojnim i grešnim. Čudesan je njihov osjećaj za pravdu i sposobnost da uoče više od onog što se na prvi pogled vidi. Njihov bunt je vapaj i traženje mjesta na kojem neće biti prisilno ukalupljeni. 

Po pitanju discipline i reda i dalje su kao mala djeca koja se bune, ali ga istovremeno traže i cijene te prepoznaju ako iza toga stoji iskrenost, postojanost i istinsko uvjerenje. No, vrlo lako će prozreti ako prisila dolazi iz jedinog razloga: ''Što će 'selo' reći ako se moje dijete ne krizma i upiše etiku''. To je granica nakon koje se bilo kakvom prisilom trajno može oslabiti njihov odnos s Bogom koji sasvim prirodno prolazi kroz krize. Istinske ljubavi i bilo kakvog odnosa nema bez slobode u kojoj ćemo se svjesno opredijeliti za to. Za sve ostalo tu je Bog! 

''Zapravo, otvorio se prijelom između obitelji i društva, između obitelji i škole... I tako je odgojni savez društva s obitelju ušao u krizu, jer je potkopano uzajamno povjerenje... Djeca, naime, moraju rasti bez obeshrabrivanja, korak po korak. Ako vi, roditelji, rečete djeci: 'Popnimo se na one ljestve', uzmete ih za ruku i pomažete im penjati se korak po korak, stvar će ići dobro. Ali ako im rečete: 'Penji se!' - 'Ali ne mogu.' - 'Penji se!', to znači ogorčiti djecu, tražiti od djece stvari koje ona nisu kadra učiniti. Zbog toga odnos između roditelja i djece mora biti mudrost, velika ravnoteža." (papa Franjo)

Piše Iva Ivković Ivanišević