Bože sačuvaj 1539

Čovječe, komu želiš služiti?

Čovječe, komu želiš služiti?
ILUSTRACIJA

Čini mi se da čovjeka često zbunjuje dilema: biti prvenstveno odan sustavu, poslodavcu, zajednici, zakonu ili ostati vjeran sebi i svim vrijednostima koje čuvaju istinsku čovječnost u nama. Znam da će većina samouvjereno reći da tu dileme nema i da je najvažnije biti odan sebi i onom u što vjeruješ, no sustavi i zakoni mogu biti iznimno represivni, te dirnuti čovjeku u ono njemu najsvetije i tako pokolebati i najhrabrije. 

Ako malo pažljivije promatramo situacije oko sebe, prepoznat ćemo da se čovjek u malim stvarima često koleba oko ovoga. Tako smo naučeni od malena i kroz školski sustav. Kada se dijete drži pravila i reda, svi mu plješćemo i govorimo kako je dobro dijete. Tako se sasvim suptilno u našu svijest uvlači ideja da biti dobar znači biti odan i poslušan nekome te bezuvjetno poštovati njegova pravila. Najveći rezultat svega toga je biti priznat i prepoznat od strane osobe, sustava ili zajednice koja nas čini takvima. 

Gotovo sektaški mentalitet bio je prisutan i za vrijeme dodijele priznanja SP-a u Rusiji. U današnjem modernom vremenu u kojem se dičimo kulturom ponašanja izostala je kultura ljudskosti, spontanosti i čiste iskrenosti u emocijama i reakcijama. Na toj sjajnoj bini stajali su dobro ''ukoričeni'' i usustavljeni ljudi na pozicijama, ukrašeni čitavim redom prelijepih uniformiranih djevojaka, nepomičnih osmijeha poput stupova. Onda se dogodilo nešto nepredviđeno protokolom. Pala je kiša i počela otkrivati sve rupe u sustavu kao i tužnu činjenicu koliko je čovjek postao nesposoban iskoračiti iz njega i zagospodariti svim onim što je stvorio da mu koristi i doprinosi.

''Veliki vođa'' je u isti tren bio zaštićen ispod čvrstog i velikog kišobrana kojeg su držali njegovi namještenici. Očito su u blizini imali pripremljen kišobran sumnjajući da bi se to moglo dogoditi. Zašto se onda nisu pobrinuli za ostatak delegacije? Moram priznati da nisam mogla mirno gledati kako baš nitko ne reagira dok jedna predsjednica, prije svega žena, kisne. Nitko se nije ni osvrnuo, kao da će time problem nestati ili će zavarati nekoga kako uopće nisu primijetili da se takvo što događa.

Što li događalo u glavama tih ljudi!? Učiniti nešto iskreno ljudski i zaštiti ženu ili ostati beskrajno vjeran protokolu i vođi? Vođi koji je bar u toj situaciji trebao biti pravi gazda ''svijeta'' i svih svojih protokola, kojem je život dao priliku da učini nešto istinski vrijedno divljenja o čemu bi svijet govorio više nego što će govoriti o njegovom domaćinstvu. Ovako je i on ispao obični sluga toga ''nevidljivog imaginarnog gospodara'' koji je vječna izlika za sve ono što nismo učinili, a trebali smo, jer: ''Takav je zakon!''.

Svijet je pun namještenika. Njima je najlakše upravljati i takvi najbolje odgovaraju onima na pozicijama koji kroje zakone od kojih su sami u većini slučajeva izuzeti. Ne boje se oni zatvora, ovrha, neimaštine i progona. Da i svaki čovjek u ovoj zemlji ostane bez mirovine, oni neće. Štoviše, čekaju ih ne obične nego povlaštene mirovine. Zašto to rade? Zato što mogu. Narod to mirno potpisuje iz godine u godinu i prije će se okrenuti jedan protiv drugoga nego prestati služiti ''slugama''. 

Tako se lavina optužbi sručila na račun jedine osobe koja je pokazala da je čovjek sazdan od emocija i iskrene radosti zbog doživljenog uspjeha. Nije se držala protokola te je podijelila ''previše'' zagrljaja. Ona se nije u strahu od naroda, kao neki na zagrebačkom dočeku, skrila pri dnu bine nego je dopustila da joj kiša pokvari frizuru i našminkano lice državnice, što je bilo dovoljno za brojne komentare i uvredljive prikaze. Drugi krivac je također prekršio protokole tako što je prihvatio poziv onih zbog kojih se cijeli doček i organizirao. Oni su naivno mislili da su važniji od sastavljenog scenarija. Ni ovaj povijesni uspjeh nekima nije bio dovoljan da pobjegnu od naslijeđenog sektaškog mentaliteta.

Nisu se ni u jednom trenutku javile kojekakve udruge za zaštitu žena, organizacije protiv cyberbullyinga, uvijek dežurne osobe iz javnog života i slični da obrane ljudska prava i spriječe da se nekoga vrijeđa te neargumentirano proziva fašistom. Sve dok nisu verbalno napadnute političarka i dvije glumice, redovite komentatorice društvenih zbivanja koje se bore protiv nasilja uglavnom nad onima koji im svjetonazorski odgovaraju. 

Prema tvrdnjama iznesenim u jednom hrvatskom dnevnom listu, uvrede na njihov račun su okarakterizirane kao primitivni govor, komunikacija iz kanalizacije od strane ljudi koji u sebi nose prostakluk, mržnju i zavist te se prostački iživljavaju nad drugima samo zato što su se usudile javno izraziti drugačije mišljenje od većine (!), te zbog toga što su žene, što je u ovim krajevima dodatni razlog za vrijeđanje. Zbog svega su morale ugasiti Facebook stranice. 

Šteta što isti kriteriji ne vrijede za predsjednicu ove države koja je također žena ili za Thompsona, Vatrene i ostale zlatne sportaše koje se tako stavlja u isti ''koš''. Zar svako nasilje ne bi trebalo biti osuđeno!? To bi značilo da bi najprije morali istupiti iz uloga nečijih namještenika, poslušnika i sluga raznih sustava. Ne moramo rušiti poput revolucionara, ali nam ne bi škodilo barem malo mudrosti. 

Što reći na kraju? Kamo sreće da nikada ne doživimo većeg problema i sramote od predsjedničinog grljenja i Thompsonovih pjesama. Mir i dobro!

Piše Iva Ivković Ivanišević