Bože sačuvaj 1059

Što sam naučila o Hrvatskoj?

Što sam naučila o Hrvatskoj?
S dočeka Vatrenih u Zagrebu / FOTO Krasnodar Peršun_CROPIX

Očaravajuće je gledati sliku Hrvatske u očima svijeta. Čitajući sve što se piše o Vatrenima i našoj zemlji, osim ponosa, javlja mi se nada da je svijet još uvijek sposoban prepoznati dobro te dati priznanje za iskreni trud, talente i vječne vrijednosti poput poštenja, skromnosti, poniznosti, domoljublja... 

Voljela bih da tu nadu tako silovito ne pokušava zagušiti sve ono što se dogodilo nakon nedjelje, tog ''malog Uskrsa'' u glavama ljudi. Ako je sve ovo samo uvertira u ''pedesetnicu'', kada će se napokon nešto saliti nad te ćudljive glave, onda sve ovo ima smisla. U suprotnom ispada da svijet priča o nekakvoj imaginarnoj Hrvatskoj koja u stvarnosti ne postoji. 

S velikim zanimanjem željela sam otkriti što to, prema tvrdnjama britanskog ''The Independenta'', možemo naučiti od Hrvatske, male zemlje velikih snova. Tekst prenosi razgovor novinara i izbornika Zlatka Dalića koji ističe koliko je važno marljivo raditi, vjerovati, biti pošten, predan, ponizan i dostojanstven kako u porazu tako i pobjedi. Uvijek nastojati ostvariti snove i ambicije te nikada ne odustati. Sve rečeno, igrači su zaista pokazali! Napokon netko dosljedan na riječima i djelu. Pokazali su što znači istinsko zajedništvo za kojim cijeli svijet tiho pati. Nije ni čudo što su osvojili srca mnogih. 

Odakle su iznikli takvi ljudi? To mora da je zemlja snova jer s kim si takav si, zar ne? Pa tko onda ne bi poželio živjeti tamo?

Jedan čovjek, porijeklom iz grada glazbene legende Ray Charlesa u državi Georgia, poželio je živjeti u našoj čarobnoj zemlji, puno prije ovog povijesnog uspjeha. Kada smo se sasvim slučajno upoznali, moram priznati da sam mu pristupala s velikom skepsom i klasičnim predrasudama. Zašto jedan visoko inteligentan, uspješan poduzetnik i svjetski putnik želi ostaviti L.A. stil života da bi pokušao živjeti ovdje!? Pa ljudi bježe iz ovih krajeva, posebno takvi poput njega.

Čudila se tako ja njemu, ali čudio se i on meni. Najprije zbog stava prema samoj sebi, okolini i mogućnostima. Zatim zbog činjenice da je ovdje pored završenog fakulteta teško pronaći posao i da mi treba nekoliko poslova da bi ostvarila koliko toliko dobra primanja te da ne živim od glazbe, nemam vlastiti stan, auto, biznis, a živim u zemlji prepunoj potencijala po pitanju obiteljskog i poslovnog života. Iz njegove perspektive o Hrvatskoj se puno toga može naučiti.

Teško je ne osjećati sram u ime svih onih koji svojim nekvalificiranim i lošim radom ili neradom čine ovo mjesto jako teškim za život. Tako sam se osjećala većinu vremena dok mi je govorio o svemu kroz što prolazi. Od spore i besmislene administracije, borbe za vizu, sumnjičavosti, podcjenjivanja, preskupih usluga, preskupog smještaja, hrane, odvjetnika, računovođa, nepoštivanja rokova, nikad pristiglih rezultata natječaja, namještenih radnih mjesta, konstantnog kukanja i kritiziranja bez ponuđenih rješenja, ovisnosti isključivo o turizmu koje nije ni upola razvijeno kako bi moglo i trebalo biti... 

Svi njegovi optimistični pokušaji da unaprijedi ili donese nove poslove i zaposlenja, kočio je uvijek isti odgovor: ''Sve to stoji, ali nije ti to kod nas moguće. Znaš, mi smo ti ovdje prošli rat...''. Sve to prati visoko držanje i stav bez pokrića. Vrlo brzo je shvatio kako stvari ovdje politički funkcioniraju te da se jako puno priča i obećava. Dalje od toga ne ide.

''Ne može se tu ništa promijeniti. Tako ti je kod nas!'', zaključak je svakog pokušaja rješavanja problema. Puno to govori o našem mentalitetu i aktivizmu. Zato se često uzvisujemo kroz usporedbe s lošijim, kao što to trenutno činimo uspoređujući se sa stanjem u Francuskoj, zavaravajući se da kod nas nema ''rata'', jer se nije rušilo i palilo. Kod nas se vodi puno podmukliji rat i nasilje nad ljudskim duhom i pameću. 

Ništa novo nisam napisala. Svi već o ovome sve znamo. Predobro poznajemo svoju povijest, religiju, poslovanja, grad, ljude oko sebe... U tome se krije naš najveći problem i ''dijagnoza''. Sve o svemu znamo i sve jako dobro razumijemo zbog čega nismo u stanju naučiti ništa novo. Posebno iz tuđe perspektive. Upravo zato, naši vladajući u zadnjih nekoliko mjeseci nisu naučili ništa, osim da treba sagraditi jedan veliki stadion i u njega utrpati sav talent naše zemlje, koji nam donosi ovako dobru zaradu. Pa će onda, dok narod plješće i slavi, oni i dalje po svom... 

Ako se narod pak ne ulovi za ''udicu'' pokušat će se poslužiti i filmskim efektima, zbog čega ne čudi da su za doček angažirali režisera. Strah me i pomisliti što će naučiti domaći političari nakon velikog dočeka Zlatka Dalića u Livnu.

Iz tog istog razloga krivnju za razne druge probleme vidimo u predsjedničinom grljenju, Thompsonovom pjevanju ili u Modriću i Lovrenu... Zapravo ono što vidimo govori o tome što se krije u nama, o našim namjerama, strahovima, frustracijama. Zato će neki do posljednjeg trena u svemu vidjeti fašizam i ustaštvo. Iz te nemogućnosti da vidimo nešto iz druge perspektive i iz toga naučimo, nije ni čudo što često ne razumijemo tuđu muku i ne prepoznajemo potencijal pa čak i onda kada nam je ''pred nosom''. 

Dalić je morao do samoga finala, da bi neki shvatili koliko vrijedi, a koliko će još toga morati proći spomenuti čovjek iz Georgie, ne znam. Stranac, ničiji igrač, predan radnik, vizionar. Takvi su ovdje posebna prijetnja, jer kraj njihovog rada, tuđi nerad i neinovativnost postaju uočljiviji. Bilo bi mu još i teže da je, poput Dalića, Hrvat iz Bosne i Hercegovine. 

Mi obično shvatimo što smo imali tek kada to izgubimo, jer one koji sve znaju samo veliki šok može trgnuti iz sna. Lako je iskopati potok da bi vodu navukli na svoj mlin, ali prepoznati izvor je umijeće koje imaju samo oni otvorenog uma, poniznog duha, odlučne naravi i čistog pogleda. 

Inače, prijatelj iz Georgie je tamne boje kože. Kada je po prvi put došao upoznati sve livanjske ljepote, upitala sam malog nećaka vidi li išta neobično na njemu, s obzirom na to da nikada nije vidio osobu drugačije boje kože. Ante se mislio i dugo ga je promatrao da bi na kraju zaključio: ''Hmm... jedino mi je kod njega drugačije što nema tako veliku glavu kao mi!''. Naše podneblje još uvijek rađa gene kamene, neiskvaren duh i čist pogled. Tako malo je potrebno da postanemo sve ono o čemu sanjamo.

Piše Iva Ivković Ivanišević