Bože sačuvaj 859

Što se čuje u tišini?

Što se čuje u tišini?
Autor fotografije: Ivan Marčić

''Sada vodim nešto prihvatljiviji život, jer se više družim s ljudima. Jedva da ćeš povjerovati kako je moj život bio tužan i turoban u posljednje dvije godine; moj oštećen sluh pratio me poput sjene, tjerao me da bježim od svakoga, te od mene prividno činio mizantropa, premda sam u stvarnosti tako daleko od toga opisa! Promjeni je doprinijela i predivna fascinantna djevojka, koja me voli i koju ja volim... Da nije bilo moje gluhoće, već bih bio proputovao pola zemaljske kugle, ali to i sada moram učiniti, bez obzira. Za mene ne postoji veće zadovoljstvo od bavljenja mojom umjetnošću i promoviranja moje umjetnosti' '(citat iz Beethovenovog pisma prijatelju Franzu G. Wegeleru.)

Kako pronaći glazbu u tišini? Ima li tišina svoj prepoznatljivi zvuk? Kolike su šanse gluhome čovjeku za profesionalno bavljenje glazbenom umjetnošću?! Izgledi su mu bili jako mali, baš kao i prije samog rođenja i odluke ima li njegovo postojanje smisla. No, samo jedno DA učinilo je da svijet upozna jednog od najvećih glazbenih genijalaca. Nekada je samo to potrebno da se, usprkos malim izgledima, po tko zna koji put pokaže snaga duha.

Upravo u tišini započinje Beethovenovo jako plodno stvaralačko razdolje. Tišina je naizgled beskrajno prazan prostor koji te vuče da ga ispuniš. Ponekad je toliko glasna i neugodna da smo je spremni zatrpati bujicom riječi i zvukova. Iz prazne kuće tišinu spremno tjeramo, ali je pozivamo za saveznika ili kao kaznu za tuđi prijestup. Puna je paradoksa i stvaralačke snage.

Na tebi je što ćeš s učiniti s njom. Ti odlučuješ hoće li ti tišina postati snaga ili slabost. Hoće li stvarati ili razarati. Možeš za početak uživati u njoj i odmoriti sva osjetila. Onda ćeš jasno čuti sebe, ali i druge. Možda nas baš zato tišina toliko plaši. U njoj nema klicanja svjetine, odobravanja, nejasnoća, dodvoravanja…

Ako je ispuniš besmislom koji sve guta poput crne rupe, tada započinje tvoj pad. Ako, s druge strane, u njoj susretneš sebe kao nečije stvorenje kojemu ne treba dodati niti jedan dodatan zvuk da bi bio bolji i savršeniji, jer te stvoritelj nepogrešivo načinio tako da samo tvoje postojanje čini najljepšu simfoniju u svemiru. To sto jesi već je dovoljno! Sve drugo je dar!

Kako je teško u ovo povjerovati… Tko sam ja ako ne činim sve ono u čemu sam dobar. Sve ono što sam naučio ili naviknuo činiti. Tko je Beethoven bez sluha, Janica bez skija, Blanka bez skokova u vis, Messi bez postignutog zgoditka? Tko sam bez glazbe, škole, pisanja? Tko je majka kada djeca odu, kada nema za kim čistiti ili kuhati? Što ako se ne mogu ostvariti u bračnom životu, svećeničkom ili roditeljskom pozivu? Tko smo kad nas napuste najbliži? Bez odgovora na to, pauza ili tišina koja slijedi nakon toga nužno znači smrt prije smrti.

Okolina kao da to „nanjuši“ pa te sućutno ispituje:“ Što ti se dogodilo? A baš si dio divan čovjek“. Za tren, evo nove motivacije. Treba svijetu opet dokazati da vrijedim. Nije ni čudo što čovjek ne zna stati. Radije se iscrpljuje do krajnjih granica jer se samo tako osjeća živim. S druge strane, svjetini je dovoljna samo jedna izgubljena utakmica da zaboravi sve dobivene i stane urlati: „Raspni ga! Raspni!“. Ta ista svjetina će izrugati tvoje pouzdanje u Boga, ali će se bez ikakva problema okrenuti kokoši ili bjelorukom gibonu da im provide uspjeh ili će kucati od drvo.

Važno je zadržati ritam života, ali je još važnije znati istupiti iz određene uloge ili situacije i ponovno pronaći sebe. To se čini u tišini, postu i razmatranju. Ako se Sin Božji mogao povući u pustinju, da bi se pripremio za sve što dolazi, koliko tek „pustinja“ nama treba? Ne samo kroz korizmu i došašće. Svakodnevno možemo govoriti našim demonima: „Čovjek ne živi samo od kruha!“: „Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!“; „Ne iskušavaj Boga svojega“.

Ima li ljepše glazbe od tišine u susretu s Presvetim oltarskim sakramentom? Ni jedna riječ dostojno ne može opisati veličinu tog susreta. Tišina daje životu puls, a glazbi tempo. Beethoven u tišini pronalazi veliku snagu duha. Vraća se na sami izvor. Tamo se nalazi Stvoritelj koji te ne procjenjuje kroz uspjeha obavljene poslove, skupljene diplome. Ništa više ne može motivirati čovjeka od te ljubavi.

 piše iva ivković ivanišević