Bože sačuvaj 1802

Di ima vatre ima i dima...

Di ima vatre ima i dima...
ILUSTRACIJA

''U ono vrijeme: Učenici su Isusovi pripovijedali što se dogodilo na putu i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: ''Mir vama!''. Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: ''Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam''...

Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: ''Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema. Vi ste tomu svjedoci.''
(Lk 24,35-39.45-48)

Za sve postoji pravi trenutak. Predvidjeti ga, prepoznati i djelovati sukladno tome od presudne je važnosti. Najbolje to znaju naši političari, kada za vrijeme predizbornih kampanja započnu s provođenjem dugoiščekivanih promjena i obećanja ili kada čekaju na promašaje svojih konkurenata da bi ''zasjali'' u očima naroda. Istančan ukus za takvo nešto često viđamo i na području novinarstva. Svaki iskusni novinar zna što treba napraviti da počne ''lov na vještice''. Udarna vijest se obvezno plasira u vrijeme najvećih kršćanskih blagdana. Tako svake godine iznova gledamo novu verziju ''ptica koje umiru pjevajući''.

No, nisu se samo ptice umorile od pjevanja, čini mi se da je i pijetao promukao od kukurijekanja uporno upozoravajući na izdaje i zatajenja. Što bi se samo dogodilo kada bismo barem dio tih talenata iskoristili za nešto dobro i afirmativno!? Iako se često čini kao da to nikada nećemo saznati jer se ljudska priroda toliko izobličila u odnosu na svrhu svoga postojanja, netko pametan ovih dana mi reče: ''Čovjek može činiti što god hoće, ali ne i dokle hoće! Jednom će biti presječen!''.

Ni tisuće novih psiholoških knjiga i studija o čovjekovu ponašanju ne mogu nadmašiti jednu, jedinstvenu, staru i mudru Bibliju. Proročki je sve u njoj već odavna rečeno. Premda nismo izravni svjedoci biblijskih događaja jasno smo mogli u svom vremenu svjedočiti savezu ''deklariranog vjernika'' Jude i farizeja, Petrovom zatajenju, Pilatovoj interpretaciji zakona koja će nekoga koštati glave, a najzastupljeniji su ovi što, poput učenika iz nedjeljnog evanđelja, prepričavahu među sobom što se zbilo. Samo što to danas nije svaki put tako bezazleno i nevino, s čistom namjerom da se podjeli iskrena muka, zabrinutost i bol zbog gubitka.

''Jeste čuli što se dogodilo!? Ima raznih priča, ali izgleda da se odavno znalo da je sumnjiv. To ti je sto posto! Prija mi isto govori svašta. Zaova kumine joj prijateljice je svašta doživjela. Moje iskustvo je stvarno pozitivno, ali di ima vatre ima i dima... Ma, hajde ti budi više u išta siguran...''. Tako to danas ide. Svi sve znaju, u sve sumnjaju i o svemu šute, pa se ljute. Bijes iskaljuju na svakom koraku, nesvjesni da se svojom borbom za nešto i protiv nečega, prečesto i sami postaju zlostavljači. Nije ni čudo tko su sve današnji junaci, koji svojom ironijom i satirom ne donose ništa više od iskarikirane stvarnosti. Zaboravili smo koliko je veća hrabrost činiti dobro i to prema onima koji to uopće ne zaslužuju!

Da nam je nekako ''otvoriti pamet'' možda bismo razumjeli, za početak sami sebe, a onda i jedni druge. Možda bismo tada i mi razumjeli već napisano... U svakom slučaju, svjedoci smo velikih događaja i promjena. Ne treba pritom ostati njem. Dobro je u svemu tome imati glas, no razliku čini to kako ga prezentiramo. Jesmo li dovoljno jaki da ne dopustimo da nas vode srdžba i bijes? Možemo li odvojiti čovjeka i grijeh?

Zašto nam sumnje obuzimaju srce? Razloga je i previše. Uvijek se vrtimo oko dva: politika i Crkva. To je potpuno razumljivo. Kome je puno dano, nosi veću odgovornost i od njega se i više traži. Politika je izdala svoj cilj u trenutku kada je postala svrha samoj sebi i svojim nositeljima te kad joj ništa više nije bilo dovoljno sveto da se ne može prodati ili interpretirati. Zar nismo došli do dna kada moramo ''masno'' platiti onima koji su sami donijeli loše zakone te iste sami mogu i promijeniti!?

Institucije Crkve su počele gubiti povjerenje naroda kada su se propovijedi i govori pretvorili u floskule jer je postalo jasno da nemaju veze sa, u prvom redu, obiteljskom stvarnošću, a onda i brojnim drugim životnim situacijama. Niti jedna statistika, koliko god istinita i impresivna bila, ne može nadoknaditi manjak vjerodostojnosti. Ljudi danas traže više od ''komada ribe'' da utišaju sumnju. Teško je sada braniti dostojanstvo svete pričesti, nakon što su se prvi redovi godinama ostavljali za privilegirane. Narod pamti i k tome još i nadoda, a onome tko mu odgovara i oduzme.

Treba sada sve ovo pretrpjeti... baš kako je pisano. Za Crkvu se ne brinem... Neupitno je da je vodi Duh Sveti, jer bi inače odavno propala. Jednom će i ona izgubiti ulogu dežurnog krivca. Pitanje je, što ćemo onda?

Piše Iva Ivković Ivanišević