Bože sačuvaj 1675

Nasilje uvijek prati i omalovažavanje

Nasilje uvijek prati i omalovažavanje
ILUSTRACIJA

O nasilju, ženama i Istanbulskoj konvenciji puno je toga rečeno. Ratificirala se ona ili ne, ako se ugledamo na primjere drugih zemalja, kao što to obično i činimo, izgleda da će ipak sve ostati samo ''mrtvo slovo na papiru''. Njemačka je nedavno ratificirala ovaj dokument, no sumnjam da će to uroditi ikakvim plodom. Nasilje je i dalje problem. Kažu da ih posebno brine ''priroda'' tih zločina. ''Na sreću, 73% napada ostalo je na pokušaju ubojstva''; izjavio je, prošle godine, njemački ministar unutarnjih poslova Thomas de Maizière.

Priroda zločina proizlazi iz prirode čovjeka koji čini neki zločin. Strogo sankcioniranje je itekako potrebno, no ono će samo prividno ukloniti problem s ulice, što ne znači da će spriječiti njegovo širenje. Nasilje je izraz i glas gigantskog te dobro ukorijenjenog problema do kojeg trebamo doći. No, to se ne može učiniti mijenjanjem pojmovnika, iskorjenjivanjem kulture ili redefiniranjem ljudskih uloga. Oduzmemo li čovjeku još i identitet dobit ćemo izgubljene i zalutale ''žive mrtvace''.

Društvo koje ulaže u izgradnju odgovornih, savjesnih i inteligentnih članova sposobnih za kritičko mišljenje, najbolje suzbija nasilje. No, na pametnim ljudima se ne može dobro zaraditi... Što će nam onda?
Svi smo mi u istom loncu. Bili muškarci ili žene. Tužno je koliko nasjedamo na propagande malih skupina, koje jako dobro zarađuju dok mi postajemo sve otuđeniji.

Vlada nekakvo uvjerenje da će ''Istanbulska konvencija'' u ovakvom postojećem obliku riješiti problem nasilja i položaj žene, zbog čega se izlazi na ulice usmjeravajući agresiju na sve strane osim u prvom smjeru. Pri tom se manipulira i iskorištava žena u nevolji, koja je samo sredstvo i paravan za ostvarenje potpuno drugačijeg cilja. Ratifikacija tog dokumenta zahtjeva i basnoslovni iznos novca. Zar bez toga ne znamo što ne valja i što nam je činiti? Zar za to postoji novac u blagajni, a za plaće ne postoji? Ženo, mislim da možeš puno bolje, mudrije i pametnije!

Nasilje je to što je netko prisiljen do svoje starosti i iznemoglosti čistiti stubišta zgrada ili na pazarima prodavati ono malo što mu zemlja podari, da bi ostvario minimalne uvjete života. Obično se na takvima vježbaju sankcije. Neisplaćene plaće, putni troškovi, državni nameti, namješteni natječaji, ovrhe zbog nekoliko kuna duga, male mirovine, otežavanje rada malim obrtnicima, medijska pristranost, nametnuti standardi ljepote... Sve je to nasilje nad čovjekom.

Nasilje je kada se ženi uskrati zaposlenje zbog pretpostavke da će rađati, a time i često biti na porodiljnom; kada poslodavac muškarcu uskraćuje mogućnost bolovanja zbog njege i brige za svoju djecu; kad bilo koja obitelj ili član obitelji mora izvan granica u potrazi za poslom; kada bilo koji čovjek ili dijete, poput Eme Isić, Ane Rite ili Anđele Knežević, mora skupljati novac za liječenje. Tako su živjeli naši djedovi i bake prije 50 godina. U čemu smo mi to onda napredovali?

Sramotne plaće liječnika i prosvjetara, male porodiljne naknade, protokoli i papirologija koja dolazi ispred čovjeka, nemogućnost ili otežanost procesa posvojenja, nezaposlenost te neljudski uvjeti u bolnicama i domovima su, također, nasilje prema čovjeku. Današnju mladež se nasilno uvjerava u suprotno od onoga što im govori intuicija i zdravi razum te ih se gura u svijet anonimnosti, iza ekrana i anonimnih kutija povjerenja, a pritom im se sustavno razaraju obitelji i zdravi odnosi u njima.

Nasilje je ponašanje političara koji žive u vilama, primaju naknade za ''odvojeni'' život, imaju najskuplji vozni park, privatne plaže, dok narod humanitarnim akcijama prikuplja novac da se nekome spasi goli život. Dok taj netko broji posljednje minute, dane ili mjesece, farmaceutska industrija se bogati, a država porezima i prirezima postaje još bogatija. No, ni to joj nije dosta, pa osniva fond u koji građani mogu uplaćivati dio ''crkavice'' od koje je država već oduzela minimalno 50% od neto iznosa. Ljudi moji, zar takva ''nasilna'' država uopće može provoditi i uvoditi ovakav program!? Plenković kaže da problem ne postoji. Po njemu, oni koji se ne slažu s konvencijom, žive u svijetu percepcija. Nasilje uvijek prati i omalovažavanje, što je iz ovoga jasno vidljivo....

Postoji veći problem od rodne novotarije koja nam nameće nove društvene uloge i ponašanja protiv kojih ćemo se za dvadeset godina boriti jednako kao s ostacima patrijarhalnog društva. Istanbulska konvencija je kontradiktorna i vrlo labava zbog čega je otvoren prostor raznim tumačenjima i manipulacijama. Uz to je i selektivna. Ona ne čuva sve ono što ženu čini ženom. Ne njeguje ženstvenost i ne omogućuje joj ravnopravnost, dostojanstvo, jednaku plaću, radno mjesto ili povlastice koje žena – majka svakako zaslužuje. Na ovakav način se ženu uporno gura u ulogu žrtve umjesto da se jača njezin identitet i veliča njezina različitost, što se treba činiti i muškarcima. To bi bila prava ravnopravnost.

Nismo se još pomirili s postojećim ulogama, a želimo uskočiti u neke nove. Polovica zemlje nam je rasprodana, a sad ćemo dopustiti da nam netko sa strane prosuđuje kulturne običaje ili donosi sud koje su to naše stereotipne uloge...

Nama treba hitna obnova, suočavanje s vlastitim identitetom, iskorjenjivanje korumpiranog sustava i njegovih zaposlenika. Bez tog koraka, uzalud nam bilo kakva konvencija jer će opet svi šutjeti na nasilje u susjednom stanu, u razredu ili na ulici. Konvencija neće spriječiti policiju i sud da pusti nasilnika na temelju toga što je pretukao nekoga u vlastitom stanu, a ne na ulici i otvorenim dlanom umjesto zatvorenim. Čovjeku treba sankcionirati potrebu za nasiljem kao jedinim rješenjem situacije. Za početak, novac treba uložiti u ljudsko zdravlje i odgoj. Ljudima treba posao i redovita plaća, a djeci prisutni roditelji.

Vjerujem da je ovo jedan veliki folklor i da se ovakvim pristupom ništa neće promijeniti. Nadam se da će se i u ovom području, među onima koji odlučuju, naći jedan Strmota...

Piše Iva Ivković Ivanišević