Bože sačuvaj 1481

Kako izgleda vjeroučitelj?

Kako izgleda vjeroučitelj?
ILUSTRACIJA

Ne tako davnog, sunčanog ''babljeg ljeta'', vidno neispavana i iznervirana guram žuta dječja kolica preko izbrazdanog asfalta, izbjegavajući razne prepreke poput ''Super Maria'', lika iz video igrica. Moram priznati da me u svemu tome tješilo što barem, po tako lijepom vremenu, ne moram sjediti na školskim sjednicama, baviti se planovima i programima, izvannastavnim aktivnostima, kurikulima ili trčati na ranojutarnji trajekt. Sve su to zamijenili drugačiji izazovi koje nosi roditeljstvo.

No, jednom vjeroučitelj uvijek ostaje vjeroučitelj, zbog čega mi, u moru zvukova, do uha dopire nečije dozivanje:
- ''Časna, časna, čaaaaasna!''. Nastavljam dalje svoj put do prvojutarnje kave, ali dozivanje postaje sve glasnije i upornije zbog čega se okrećem. U pratnji majke, u susret mi dolazi poznato lice razigrane djevojčice kojoj sam prošle godine predavala.
- ''Jao časna, kako vam je lijepa beba!'', reče ona k'o iz topa.
- ''Ma nije ti to časna, ona ti je vjeroučiteljica. Vidiš da ima bebu i da je udana. Ma, je li to prvo? Znači i drugo će uskoro!?'', odgovori njena majka, odmjeravajući me od glave do pete, a djevojčica je pomalo uvrijeđeno prekinu: ''Ajme meni, pa znam ja to, nego sam zaboravila. Kad ćete nam se vratiti? Super nam je nova časna... ova, vjeroučiteljica. Smiješna je i super igra nogomet. Bio je dobar i onaj muški. Stalno smo radili nešto zabavno. Sve su se cure u njega zaljubile. On isto nije časna ili kao don Toni, jer ima svoju djecu''.

Na sve to se nadoveza i majka:
- ''Stvarno smo zadovoljni novom vjeroučiteljicom. Baš smo se bojali tko će nam doći. Znate, svega vam ima. Nekako mi je draže kad im predaje civil, jer inače bude staromodno i pre strogo, a ipak je to vjeronauk. Pa imaju ga i na župi. Samo tamo isto puno aktivnosti, pa stalno nešto moraju za krizmu. Evo, moj stariji mali mi se baš žali, ali njemu predaje jedna neudana pa onda je cijela posvećena tome. Što će drugo. Nego, hoće li izbaciti vjeronauk iz škola?''. Već zaleđenog osmjeha, odgovaram: ''Ma 'ko će vam to znati! Ali, baš bi bila šteta, zar ne?''.

Nakon svog rada i truda, sve se svede na ovo. O svrsi vjeronauka već se dugo raspravlja. Optužuje ga se za manjak sati kod nekih drugih predmeta, zbog loše organizacije školske satnice, vrlo konkretnog nauka i još niza sličnih stvari. Najčešće ga se prosuđuje kroz sam lik vjeroučitelja. Uza sve zahtjeve koji su pred njega postavljeni to mu predstavlja dodatni teret i odgovornost. Posebno kada ga se sustavno nastoji isključiti iz kolektiva školskih predmeta.

Današnji kolektivi se dijele i isključuju samo jednim klikom, skriveni iza ekrana različitih veličina i oblika, ovisno o tome gdje si bio 1. ili 24. lipnja, na koliko si molitvenih lanaca odgovorio, jesi li promijenio sliku Facebook profila u znak nekakvog opredjeljenja i potpore, s koliko si ''lajkova'' nahranio gladne, te na kraju jesi li lijevo ili desno.

''Ti si vjeroučiteljica? Pa uopće mi ne izgledaš tako!?''
O liku vjeroučitelja stručna literatura je u teoriji dovoljno toga rekla. Praksa je nešto sasvim drugo. Uza sav rad i trud, na kraju se čini da je važno samo koliko smo simpatični, zabavni, je li dajemo puno zadaće, jesmo li istovremeno pobožni i moderni ili ''ne daj Bože'' neudani. Jedno je sigurno, ima nas svakakvih: zabavnih, oštrih, kreativnih, borbenih, modernih, staromodnih, udanih, neudanih, teškog karaktera, strogih, britkih i ponekad ujedljivih, ali i poniznih, blagih, mudrih, pobožnih. Neki su visoki, a neki niski ili žutokosi, smeđooki, crnokosi, klempavi, nosati, tihi, glasni...

Ništa od toga nije problem. To samo pokazuje da smo živi i da se borimo sa životnim izazovima svatko na svoj način. Problem je ako ćemo se zadržati samo na tome. Ako nećemo barem pokušati otkriti što se krije iza nečijeg britkog jezika, blagih očiju, zabrinutog pogleda, bračnog stanja, bijelog kolara, crnog ili smeđeg habita, jer vjeroučitelj je ujedno otac ili majka, nečiji supružnik, ali i nečije dijete.

On osim te uloge ima i ništa manje važne uloge brata ili sestre, strica ili tetke. U sebi nose na tisuće želja, ambicija i snova. Vjeroučitelji su i hranitelji svojih obitelji te u svakom danu moraju ostaviti vremena, živaca i strpljenja za svoje obitelji, bilo da se radi o redovničkoj ili bračnoj zajednici. On svakodnevno nastoji živjeti ono što govori, ali i preživjeti. Sve je to vjeroučitelj i nijedna ga literatura ne može do kraja opisati.

Kako će nas svijet razumjeti?
Ne smijemo zaboraviti da nismo bogovi ili supermeni koji svakodnevno moraju ujedinjavati zbornice, biti ''veći vjernici od pape'', miriti posvađane i preobražavati tuđe živote. Nekada se trebamo naučiti povući i ušutjeti da bi Bog djelovao. To je naše najveće svjedočenje vjere u Njega. Naše slabosti i svi drugi propusti također to mogu postati. Prema tome umjesto da se opterećujemo time kako nas svijet vidi vrijeme je da krenemo od obnove našeg vjeronaučnog kolektiva. Koliko zaista razumijemo jedni druge?

Kada bi taj problem riješili vjerujem da bi nas i svijet drugačije gledao pa ih ne bi toliko bunili ti klerici i laici. Oni pak, jedni drugima trebaju biti poticaj u životnom pozivu. Za to je potrebno jako puno suradnje, otvorenosti te suosjećanja. Posebno prema majkama, ne podcjenjujući pri tome niti jednu drugu životnu ulogu. Ono što žena prođe da bi živjela svoje majčinstvo i žrtvu koju svakodnevno čini da bi stasao jedan novi život, može samo biti vrijedno divljenja. Kada bi toga bili zaista svjesni više bi im izlazili u susret u svakom segmentu života, a posebno po pitanju zaposlenja.

Koliko se zaista poznaju župnici, župljani i vjeroučitelji? Postoji li temeljno povjerenje? Je li Crkva iskoristila potencijale koje ima na raspolaganju? Daje li im dovoljno prostora i potpore ili je više usmjerena na ono čega trenutno nema i stalno kukanje? Što nam govore poticaji Duha Svetoga? Znamo li ih prepoznati? Treba nam još svijetlih primjera poput onog koji nam daje biskup Strossmayer. Krajnje je vrijeme da pogledamo na ono što imamo ispred i oko sebe te da u tome prepoznamo blagoslov i veliki dar, a zatim da to potpomognemo i podržimo!

''Bila jednom u nekom malom selu, davno, davno, stolarska radionica. Jednoga dana, dok je gazda bio odsutan, svi dijelovi stolarskog pribora održe sastanak. Skup se otegao jer je došlo do žestoke prepirke. Konačno je predloženo da se iz zajednice udalje neki članovi. Netko reče: 'Moramo odstraniti našu sestru pilu, jer previše grize i vrlo je ujedljiva'.

Drugi upadne: 'Ne možemo više držati ni sestru blanju, jer ima preoštar karakter i bez razlike guli sve do čega dođe'. Prijedlog nije ni izrečen, a već se čuo glas: 'Naš brat čekić ima pretežak i nasilan značaj. Svima ide na živce svojim muklim udarcima. I njega valja isključiti iz naše zajednice.' Opet se čulo pitanje: 'A što da kažemo o čavlima? Tko više može živjeti s takvom britkom braćom? Neka odu što prije. S njima živjeti pravi je pakao'.

I tako su u nedogled nizali prijedlozi i optužbe. Svi su vikali u isto vrijeme i na kraju je ustanovljeno da su svi isključeni. Jedni su isključili druge. Bučnu svađu prekine dolazak stolara. Svi su ušutjeli, a čovjek uze komad drva, prepili ga na više dijelova, blanjom izgladi površinu. Uzme čekić i čavle i nakon što se poslužio i drugim priborom, zadovoljno uzdahne promatrajući lijepu kolijevku. Odnese je ženi koja je trebala roditi dijete. I kolijevka primi novi život'' (Ljudevit Anton Maračić, “Priče o pahuljici”).

Piše Iva Ivković Ivanišević

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.