Bože sačuvaj 304

Gdje je nestao čovjek?

Gdje je nestao čovjek?
J.L. David - Sokratova smrt

"Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego - jer mi je savjest čista - pripravan sam svaki čas i umrijeti'' (Alojzije Stepinac).

Što se dogodilo u trenutku kada smo Boga zamolili da napusti javni prostor djelovanja i ne miješa se u brojne sfere našeg života? Pravičnost i pravo postala su dva otuđena brata. Mnogima će zasmetati što Boga vežem uz pravdu, pravičnost i moral, jer Ga vide kao onoga koji ima lice islamskog osvajača, bogatog židova ili licemjernog katolika. Bez obzira na to, izbaciti Boga iz govora o najvećim vrijednostima nije moguće. Pravo, pravičnost i moral ne opstaju tamo gdje se čovjek postavlja kao da ne postoji ništa što ga nadilazi. Događa se to prečesto, zbog čega sve više pristajem na stranu Trazimaha koji nastoji uvjeriti Sokrata da je pravednost ništa drugo nego korist jačega.

Bez Boga zakoni su postali sami sebi svrha. Postali su jači od onih koji su ih postavili s ciljem da njima urede društvo i zaštite ono najvrjednije. Iako to sve postaje očitije i tragičnije, a gubitnika je sve više, čovjek i dalje ne vidi širu sliku pa uporno misli da će se sve riješiti dobrim građanskim odgojem. Građanin je postao obični izvadak iz matične ili knjige rođenih i umrlih. On je ništa više od šifre kupca istipkane pri vrhu računa.

Pored sve svoje pojavnosti, krvi i mesa, on je na koncu hrpa dokumenata položenih na činovničkom pultu. Ako mu nedostaje iti jedna stranica, on ne vrijedi, a u očima države ponekad zbog toga i ne postoji. Baca ga se na hrpu s ostalim ''izgubljenicima u prijevodu'' da trune u nekoj skrivenoj i mračnoj ostavi, prepušten reciklaži ili na interpretaciju budućih generacija koje pokušavaju stvoriti neku novu povijest.

Za to vrijeme vodeći ljudi Lijepe naše potpisuju ''more'' novih dokumenata i inih konvencija gurajući čovjeka još dublje u propast pod parolom otvorenosti, univerzalne ljubavi i idiličnog suživota kojemu strašno smeta nekolicina živih spomenika istine. Ma, mogu oni što god hoće, ipak su to ''izabrani''. Najveća im je briga da zadrže stanje duha i svijesti svojih birača kako bi ponovno bili izabrani. Zato se i ne radi na odgoju čovjekova morala, duha i uma.

Moralne vrijednosti su prestale biti ''a priori'' stavovi. Niti moral izvire iz naravi, niti pravo iz pravednosti. Da je imalo drugačije ne bismo dopustili da iti jedna osoba ostane prepuštena samoj sebi, dok joj bez pitanja na leđa tovarimo teret cijelog naroda dopuštajući da nemoguće postane moguće. Pa zatrovali smo najčišće izvore i mora, a ni to nam nije bilo dosta. Onda smo objavili rat s poviješću, pa s tuđim životima, identitetima, spolovima, vjerovanjima, da bi se na koncu okomili na zdravi razum i one najmanje čak dok su još skriveni u majčinim utrobama. Izgleda da nam je zaista sve moguće.

Ratom se dolazi do mira, lažima do istine te je uvijek neka ''sitnica'' potrebna da se dođe do posla, položaja ili tako dugo željene slobode. Upravo ta ''sitnica'' dijeli velike od malih ljudi, časne od nečasnih. Pa kako će ti život i spas ponuditi onaj koji te istovremeno i truje!? Istinski junaci znaju da je ta lažna sloboda gora od tjelesne smrti, a otrovani duh od otrovanog tijela. Koliko god ih se nastojalo izbrisati iz povijesti, njihova imena neumorno svijetle i daju nadu da je u svakom razdoblju čovječanstva bilo i bit će onih zbog kojih još za nas ima nade.

Čovjek je u svojoj biti neponovljiva i jedinstvena osoba. On je vrhunac stvaranja u vječnoj potrazi za pravednošću, često prisiljen da moli za milost i obilježen čežnjom za ljubavi i istinom. Istinski čovjek ostaje odan i vjeran do kraja. Drugačije se i ne isplati živjeti. Koliko nisko još trebamo pasti da to napokon shvatimo?

''Niti na sudu niti u ratu nitko ne smije, niti ja niti itko drugi - posezati za takvim sredstvima kojima bi pod svaku cijenu izbjegao smrt... Nije moguće da dobar Čovjek, niti u životu niti poslije smrti, pretrpi ikakvo zlo: prema sudbini dobrog čovjeka bogovi nisu ravnodušni... Sad je došlo vrijeme da pođemo: ja idem u smrt, a vi nastavljate živjeti. Tko će od nas bolje proći, ostaje zakrito svakome osim bogu'' (Platon – Obrana Sokratova).

Piše Iva Ivković Ivanišević

 

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.