Bože sačuvaj 1536

Čovjek nije samo duša s tijelom

Čovjek nije samo duša s tijelom
ILUSTRACIJA

Onaj tko traži religiju koja će mu bili lako shvatljiva, prilagodljiva, mistična, servisna, opuštajuća, teško će u moru svega odabrati kršanstvo. Neće se snaći ni onaj tko kršćanstvo vidi kao svojevrsni ''vojni kamp'' i stegu koja bi mu pomogla da ga ''strogi Otac'' dovede u red, a on će kao dobro istrenirani vojnik ići od ulice do ulice i regrutirati ljude.

Iako ove dvije krajnosti kršćanstva koje sve prašta i podnosi te kršćanstva straha od Boga, najviše iskaču, kako to obično i biva s bilo kakvom vrstom krajnosti, ono zapravo stoji negdje na sredini. Vrlo je konkretno i zahtjevno, ali odgovara na najdublje čovjekove težnje i traženja.

Onome tko je unutar njega, kršćanstvo nije teško shvatljivo, ali smo mi ponekad teški kada je u pitanju provedba i življenje shvaćenog. Spotičemo se o iskustva, očekivanja i naše vizije života i Boga. Ne mogu se oteti dojmu da se kršćanstvo na taj način polako pokušava pretvoriti u religiju stvorenu za one koji, kao prvo: uživaju u ulozi žrtve, kao drugo: vole moralizrati i kao treće: pravi put vide samo u isključivosti. Sukladno tome većina vjernika ima omiljenog svećenika čije riječi odgovaraju njegovoj viziji i jače su od Evanđelja, a samim tim se Hostija dana iz njegove ruke čini vrjednijom, što je u potpunosti pogrešno.

Prorok Jeremija je slika mučenika bliska svakom čovjeku koji danas pati na neki način. Nema života koji može proći bez neke žrtve. Prihvatiti žrtvu ne znači pristati na samouništenje niti se u potpunosti odreći sebe. Ako te žrtva za drugoga nije naučila da još više voliš i da se riješiš nekih navezanosti koje do tada možda nisi ni primijetio u svome životu, zapitaj se što činiš pogrešno.

Najveća opasnost je podsvjesno uživanje u toj ulozi jer nam donosi pažnju i tako zapravo tražimo ljubav od drugih te ih tako čuvamo u blizini. Sve to skupa pravdamo Božjom voljom i velikom vjerskom predanošću i pobožnošću. Sebe doživljavamo neshvaćeno i iskorišteno, a svijet jednim tužnim i nepravedenim mjestom. Jeremija ne čini to i ne traži patnju. On se bori, ne prepušta se depresiji, prihvaća žrtvu koja je vrijedna svega onog u što vjeruje, ali si je sam ne nameće.

Kršćanstvo ni upola ne moralizira koliko se moralne lekcije drže njihovim pripadnicima. Pravi vjernik bira ovo, oblači ono, ponaša se ovako, odabire ovaj put... Kao da na moralnost nije pozvan nitko drugi osim vjernika, koji se isto tako ponekad uzimaju za mjeru ispravnosti. Istina je samo jedna, no vjerujem da je Bog puno kreativniji i otvoreniji od naše logike, što pokazuje cjelokupna biblijska povijest.

Umjesto da, kao Isus nekada s onom ženom kod zdenca, sjednemo s čovjekom i razborito porazgovaramo bez pretpostavki i potrebe da budemo nečiji spasitelji, danas je čest slučaj da se jedni o drugima skrbimo tako da obilazimo urede i radna mjesta ili šapućemo drugima po raznim skupovima, kako bi pretpostavljene upozorili na navodna i neprovjerena ''poskliznuća'' i opasnosti koje donosi naš subrat u Kristu.

Možda nismo baš svi pozvani za moljenje pred bolnicama... Vjerujem da bi neki bili puno korisniji u, na primjer, ''noćnom pastoralu''? Ako je sve to u službi Istine, tko smo mi da to podcjenjujemo? Pitam se što bi Bog sve zatvorio kada bi odgovorio na molitvenu nakanu (koja se odnosi na kafiće) da napravi čuda i pozatvara sva mjesta u gradu koja nisu Božja...

Isključivost je možda najopasnija sklonost kršćanina. Stav ''ili jesi ili nisi'' nema veze s tim. Isus je bio isključiv samo po pitanju grijeha, a nama je danas većina stvari crna ili bijela, raj ili pakao, duša ili tijelo...

Interesantno je da lakše uočavamo i uvijek više pozornosti dajemo onom negativnom. Posebno po pitanju tijela. Smatram da je strašno tvrditi da je tijelo veći neprijatelj čovjeka od đavla. Pa zar se nije Isus utjelovio i bio na gozbama? Jesmo li proslavili Tijelovo? Zar zanemarivanje tijela nije kršenje pete Božje zapovijedi?

Naravno da robovanje tijelu nije dobro, ali nije ni generaliziranje. Čovjek nije samo duša s tijelom. On je tijelo, koje se svakodnevno može posvećivati, iskazivati čast, svjedočiti ljepotu Božjeg lica i umijeća, te vlastitu posebnost, jedinstvenost i raznolikost. Sve na slavu Božju!

Piše Iva Ivković Ivanišević

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.