Bože sačuvaj 1352

Kad bi svi ljudi na svijetu pronašli svoj smisao...

Kad bi svi ljudi na svijetu pronašli svoj smisao...
ILUSTRACIJA

''Bio sam dječak u vrijeme rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića ogledala koje je netko razbio. Kako nisam imao igračaka uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram. Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i kutove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamne prostorije na sjevernoj strani zgrada… Kada sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu.

Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u cijelosti i svoj njegovoj veličini.
Ali, s onim što imam i što mislim da jesam, mogu unijeti bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti u tamne i skrivene kutke ljudskih srdaca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno. Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto – unijeti svjetlo tamo gdje ga nema. Eto, u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić zrcala jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put ''(N.N.).

Unijeti svjetlo tamo gdje ga nema puno je teže nego što se čini. Poput pokušaja da ispunite beskrajno prazan prostor sa samo nekoliko smislenih stvari. Kao kada pokušavate skrojiti smislen i značajan tekst dostojan predivne melodije koju već imate. To je kao kad pokušavate pronaći novu perspektivu gledanja na sebe, muža, ženu, prijatelje, a zagušeni ste nizom kompleksa, navika, predrasuda ili kao kada od društva dvostrukih mjerila tražite pravdu i razumijevanje... Nije nemoguće, ali je zaista teško.

Puno je lakše prazan prostor ispuniti bilo čime što nam dođe pod ruku, napisati što komercijalniji tekst, prebaciti krivnju na druge i zatvoriti se u svoja četiri zida. Što ako se netko usudi upaliti svjetlo? Pa, to je nedopustivo jer onda će taj čitavi nered postati bjelodan, jasan i očit. Zar nas to neće isprovocirati? Dovesti u pitanje sve naše vrijednosti i pokrenuti društvo?

Samo kako pokrenuti nekoga tko ne zna što jest i što mu je smisao? Još gore od toga je kada netko tko jednoobrazno živi svoj život, ranjen silnim frustracijama i uvjeren u svoju ispravnost, pokušava postati društveni heroj koji će upaliti svijetlo. Kada se takvo nešto odrazi na nekritičnu masu željnu provokacije i u krizi smisla, ne događaju se revolucije, nego još veći neredi! Narod se kao opijen počinje razbacivati simbolima, parolama i pjesmama, a vrhunac aktivizma je u vrijeđanju i cinizmu koji vidi samo tuđe loše strane.

''Što protestiraš ovdje, kad nisi ondje'', glavni je argument u suzbijanju tuđeg aktivizma i potkrepljivanju svoga. Oni s ''Marša za znanost'' nisu marširali po pitanju Agrokora, kao što ni od milja nazvani ''klerofašisti'' nisu marširali za babu Maru ili zlostavljanog psa. Možemo se tako u nedogled ''častiti'' i ''inteligentno'' svađati. Nevidljivom imaginarnom bogu suprotstaviti sve naše ljudske bogiće. Sve pretvoriti u jedan veliki bezlični i isprazni prostor podložan proizvoljnom oblikovanju i misliti da smo slobodni. Jesmo, ali samo od postojanja smisla.

Primjer toga su ''praktični'' katolici na vlasti baš kao i oni koji su protiv svega, ali ništa ne bi branili. Rezultat toga je beskičmeno i beskarakterno društvo kojem pod hitno treba logoterapija na globalnoj razini. Onaj tko je pronašao logos ili ga barem uporno traži nema vremena za ismijavanje, osudu i frustracije. Taj je usmjeren na svoj cilj, ali ne i zatvoren u ''svoja posla'' jer istovremeno poput zrcala među druge donosi svjetlo. On dobro poznaje svoje granice, ali ga ne one ne sprječavaju da u njima živi svoju slobodu, te drugima daje prostor za ostvarenje njihovog loga. Samo takav može biti mudar i dobar čovjek ili vjernik ili znanstvenik ili sve u jednom.

Što smo dobra izazvali jedni drugima? Koliko puta smo isprovocirali na dobro? Povijest piše o onima koji jesu. U količini dobra, plemenitosti i svjetla koje su odražavali bila je njihova mjera dobra. U ovoj krizi smisla takvima se sve manje daje prostora, iako su nam ostavili razne podsjetnike na putu: zgrade kulture, književnost, svoje drame, teorije, spise, molitve, blagoslove, riječi i djela, nadajući se da će ih buduće generacije čuvati kao putokaz.

''Duša se može, služeći se slobodnom volje, okrenuti na koju god stranu htjedne, iako je njezina priroda usmjerava prema vrlini'', reče nam Marulić u svom Evanđelistaru. O ''Uputama za čestit život'' da i ne govorimo. To očito nisu svladali ni njegovi veliki poznavatelji i intelektualci. E moj Maruliću, uzaludno pokušavaš opstati u Dioklecijanovom gradu, kruha i igara. Ne znam što bi danas rekao i odgovorio onima kojima je jedini smisao ukazivanje na besmisao drugoga, ali bi ti se sigurno prigovorilo da nisi dovoljno znanstven – dakle nebitan si i uzalud ti sve kad nisi prosvjedovao na pravom mjestu.
No, ne bojte se jer i dalje ''svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze'' (Iv 1,5).

Piše Iva Ivković Ivanišević



Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.