Bože sačuvaj 2625

Mnoge žene... popustile su tiraniji mode

Mnoge žene... popustile su tiraniji mode
ILUSTRACIJA

''Najveći grijeh suvremenog naraštaja je u tome da je izgubio svaki osjećaj za grijeh. Mnoge žene…popustile su tiraniji mode, u tolikoj mjeri da je već sasvim očito da je takvo odijevanje nepristojno. Izgubile su i sam pojam opasnosti: izgubile su urođeni osjećaj za čednost'' (Papa Pio XII).

Znao je papa Pio da je puno teži i duži onaj rat na moralnom planu. Upravo zbog toga je konstantno upozoravao na pogrešno izgrađene stavove zbog kojih se ''poput ovaca'' dan danas slijede stilovi i moda koja ruši svoju prvotnu svrhu te postaje svrha samoj sebi. Samim time što se radi o izjavama pripadnika Crkve i k tome još o papi, zbog ovakvih izjava bi vrlo lako mogao postati glavno lice protivnika modno osviještenih i modernih ljudi koji vjeruju da sloboda izražavanja nema granica.

Tako je to kod neistomišljenika. Dok jedna strana iznosi svoje mišljenje, druga za to vrijeme smišlja protunapad zbog čega čuje svaku drugu izgovorenu riječ. Tako se vrtimo u krug nerazumijevanja i osuda, nesvjesni da su riječi baš kao i odijevanje samo simptomi nečega što se događa iznutra. One sa sobom nose toliko emocija i duha, pa ako se samo malo bolje zagledamo i usredotočimo otkrit će nam puno više od samog zvuka, tkanine i boja. Je li onda moguće da razgolićenost skriva puno više nego duga pamučna haljina? Moda nikada nije bila samo moda.

Kada bi sreo ženu koja konzumira alkohol ili duhan, pokojni profesor britka jezika, don Josip Čorić uvijek je reagirao strogo i odrešito što se tumačilo kao neprijateljstvo prema ženama koje bi on ''očito'' vratio u srednji vijek. U pozadini se skrivalo nešto u potpunosti suprotno. Velika ljubav, skrb, briga i poštovanje prema Božjem stvorenju posebnih darova, senzibiliteta i mogućnosti, zbog čega snagu i ljepotu ne treba tražiti u izvanjskim stvarima nego unutar sebe.

Njegova opaska nije služila samo tome da bude izrečena ili da nekoga ''ubije u pojam'', nego je bila prvi korak prema osvješćivanju pravog problema i otkrivanju rješenja za što je potrebna otvorenost i spremnost s druge strane, a to je zapravo najteži dio.

S obzirom na činjenicu da su žene postale izrazito dominantne, sve veći broj kritika upućen je upravo njima, zbog čega u njima raste sve veći otpor i pobuna. Od malih nogu nas se uči da djevojčice uvijek moraju biti uredne, te lijepo sređene u rozim haljinicama i lakiranim cipelicama. One se nipošto ne penju po stablima, a obračune rješavaju isključivo jezičnim sredstvima. Ljepota i skladnost lica im se procjenjuje od prvog dana života. Time se ne ubija samo urođeni osjećaj za čednost nego i sva ona dječja otvorenost i neposrednost.

To se nastavlja kroz daljnji odgoj koji ima točno zadane tjelesne proporcije, prikladne decibele glasnoće i obrasce ponašanja. Prema odijelu se danas sve ocjenjuje: ambicija, pamet, status, financijsko stanje... Kada bi sva ona skupa toaleta za krizmu bila znak poštovanja sakramenta i ulaganja u budući vjernički život, gdje bi nam bio kraj!?

Sve to rezultira odlaskom u krajnost, prilagođavanjem i stvaranja novih pravila. Pa zar nije lakše sve okrenuti na šalu, izbanalizirati, oslobodi umove i uploviti u zen stanje te izgubiti osjećaj za grijeh kao i za samoga sebe?! Zato bar grijeh nikako ne gubi osjećaj za ljude!

Iz želje da se oslobodimo robovanja jednome, upadnemo u robovanje nečem drugom. Lijek za to nije moraliziranje, citiranje Biblije, sablažnjavanje i podjela žena na vrsne i one koje to nisu, nego odgoj stava iz kojeg proizlazi čednost i dostojanstvo koje jedino nema granicu, zanimanje i struku! Potreban je odgoj pogleda kao i emocija koje se danas vješto skrivaju vrlo povoljnom kozmetikom. Puno povoljnijom od cijene koju nosi iskrena emocija koja više nigdje nije dobrodošla jer je ponekad teška, opterećujuća i zahtjeva da napustimo svoju svakodnevicu i ego te se posvetimo drugome.

Nije lako razumjeti da smo svi mi dijelovi nekakvog Mističnog Tijela Kristova, te da su naša tijela hram Duha Svetoga zbog čega ih trebamo čuvati. Ta naša tijela su poput instrumenata. Vrlo je važno kako ih tretiramo i s razlogom ih stavljamo u najljepša pakiranja, ali njihova ljepota dolaze iz svrhovitosti, boje zvuka i ljepote melodija koje stvaraju.

Neka su posebno lijepa što ne znači da u sebi ne nose duboku i proživljenu pjesmu. Ona druga su možda malo starija i ispaćenija što ne znači da su izgubili glazbu u sebi. U današnjoj zabavnoj glazbi ta logika očito više ne vrijedi, što znači da je slobodno možemo primijeniti na ostala polja života.

Piše Iva Ivković Ivanišević