Bože sačuvaj 2518

Žena svojom ljepotom svjedoči Božju ljepotu

Žena svojom ljepotom svjedoči Božju ljepotu
ILUSTRACIJA

''Vidi što je lipa Bože dragi, k'o slika!'', prokomentira susjeda mladu, vitku i modernu djevojku, svojoj prijateljici iz ulice. ''Koja korist, moja ti, kad eno priča se da će u časne'', odgovori joj ona. ''Ma daj, a Bože sačuvaj, koja šteta takve ljepote. Pa ta je mogla odabrat koga je htjela. Bolje da joj se onaj smotani brat zaredi. Šta će drugo onako cili miran i neugledan. On se i oblači k'o tamo neki pop!''. ''Dobro ti govoriš. Ma, izaći će ti ta brzo. Ne izgleda baš čedno. K'o sve te cure danas. Oženiš je lipu, a kad skine svu onu šminku, čovik se jadan pripadne 'ko mu leži u postelji''!

Tako se nekako i dan danas vrši kalupizacija onih koji bi trebali u časne, fratre ili pope, kao i one koji su idealni za brak i daljnje nastavljanje vrste. Naravno da je takva percepcija površna i ponižavajuća, kako za one koji se odlučuju na poziv svetoga reda tako i za one koji se odlučuju za obiteljski život ili život oblikovan prema modernim zahtjevima koji čednost isključuju kao nešto dosadno, zaostalo i kontradiktorno pojmu ženstvenosti. Povijest stvaranja žene u skladu s tim se nastoji prikazati kao povijest njenog ponižavanja, a Bog kao veliki ženomrzac.

Ti isti borci protiv ženomrsca, a za modernizaciju, slobodu izražavanja i otvaranje prema novim oblicima moralnosti, prvi će se sablazniti nad časnama koje npr. njeguju obrve, svećenicima u modernim košuljama ili modernije obučenim vjeroučiteljima koji se uz to glasno smiju i razumiju u išta drugo osim Biblije. S druge strane, stav je drugačiji, ali je retorika slična. Sve se svodi na zaključak da su biblijske žene - uzori bile ružne, izrazito povučene i mirne te da čednost isključivo nosi vrećaste duge haljine, a raskalašenost gotovo ništa.

Daje li nam Bog toliko toga, samo da bi nas iskušao, ograničio ili izmučio? Možemo to i tako tumačiti, no usuđujem se sve promatrati kao blagoslov i priliku. Zašto žena ne bi ljepotom svoga lica svjedočila iznimnu ljepotu lica Božjega. Zašto njena ljepote ne bi mogla doživjeti svoju puninu u skrovitosti samostanskih zidina!? Pa zar za Boga postoji fizički kriterij? Čini se da postoji samo za čovjeka. Kako u odabiru tako i u prosudbi.

Apsolutno je točno da se unutarnji život odražava na vanjštini čovjeka. No, život je pokazao da odijelo često šalje krivu poruku. Ono ne garantira ono što se nalazi unutar čovjeka. Može ti pomoći u borbi za poniznost i rast u čistoći, ali ti je ne može sačuvati. Mi smo obredna i tjelesna bića, koja na sve načine nastojimo poslati poruku. Često je ta poruka neizgovoreni vapaj. Znak vremena!

Vrijeme je da otkrijemo što govori taj vapaj, umjesto da samo nastojimo na čovjeka navući novo pakiranje. Tako se i problem vršnjačkog nasilja i ruganja nastoji riješiti uniformiranjem, umjesto mijenjanjem stava i nasilničkog mentaliteta. Možemo li i u Crkvi tako riješiti problem, golih leđa, trbuha, prozirnih bluza, kratkih haljina i poremećene vizije ženstvenosti?! Zar će to promijeniti način na koji muškarci promatraju žene? Kada bi bar to bilo tako lako i jednostavno!

Mladi nisu razumjeli svetu glazbu i liturgijsko pjevanje, pa smo mu dali novo odijelo u koje je utkano protestantsko, baptističko i kojekakvo drugo pjevanje. Je li to vratilo sjaj liturgijskom pjevanju? Nipošto! Sjećam se prvog susreta s meni jako dragom učenicom i danas veoma uspješnom mladom ženom. Ušetala je u razred s velikom plavom irokezom na glavi, s tri prava i isto toliko lažnih pirsinga, u majici bez rukava i poderanim hlačama, s provokatorskim stavom i izazivačkim pitanjem: ''Usuđujete li se pustiti me ovakvu na sat?!''.

U tren sam se sjetila pokojnog brata Rogera iz TAIZE-a, kada nas je jednog vrućeg ljetnog dana dočekao pred vratima molitvenog prostora. Nismo bili prikladno odjeveni jer smo po cijeli dan prali lonce i posluživali ručak zbog čega samo imali samo jedan izbor: misa ili presvlačenje. No, njegov blagi pogled i komad bijelog platna bili su jasan odgovor – uđite!

Taj bijeli komad platna koji je ogrnuo naša tijela bio je kao zagrljaj koji je govorio: ''Ti tu pripadaš!''. Iz toga je proizašao naš odgovor: ''Poštujem Tebe, ali i tvoj prostor, ne zato što moram ili što je tako rečeno! Jednostavno, biti u tebi je dovoljno. To je sve!''. Do toga treba doći, ali o tome drugi put…

Piše Iva Ivković Ivanišević