Bože sačuvaj 2309

Površno shvaćanje života

Površno shvaćanje života
ILUSTRACIJA

''Za dobrim konjem se diže prašina'', jedna je od mnogih narodnih poslovica koja primjenjuje na sve osim kada se govori o ''Hodu za život'' i moliteljima pred našim rodilištima. Ipak se tu radi o onima koji navodno zadiru u tuđi reproduktivni sustav, privatni život i odluke. Zanimljiva je ta selektivnost kada se govori o privatnom i javnom pravu. S obzirom na to da se sve današnje usluge vezane uz čovjeka uglavnom obavljaju novcima poreznih obveznika, čini se da jako malo toga može ostati samo privatno. Po kojim kriterijima se onda odlučuje o čemu može raspravljati i suditi šira zajednica, a o čemu ne?

Danas se ženu promatra kroz ono što je odjenula, a ne kroz ono što radi i za to postoje modniji žiriji kao i glasovanje koje omogućuje ostalim gledateljima i čitateljima da izraze svoje mišljenje. Oni koji se bave tim su obično u prvim redovima kada se govori o ravnopravnosti i poštivanju različitosti. Kada se takve upozori na licemjerje oni se, uvjereni kako suvereno vladaju materijom, vrlo brzo pozivaju na Bibliju i Boga koji sigurno nikada ne bi upirao prstom te se na to nadovezuju argumentacijom koja nije sastavljena od premisa i konkluzije nego od ponižavanja sugovornika s obaveznim dociranjem i pozivanjem na znanost.

Koliko smo skloni proizvoljnoj selekciji posebno svjedoče dani koje cijeli svijet obilježava kako bi potaknuo ljude da osvijeste važnost nekog problema ili da uoče posebne životne skupine te da ih negativno ne selektiraju. Osvijestiti i uočiti tek je prvi korak prema konkretnom. Onaj tko je uočio probleme s kojima se nose djeca s Down sindromom te osvijestio u sebi da se radi o predivnim darovima Božjim koji u svojoj različitosti zapravo savršeni i potpuni, cijelim svojim bićem će se boriti za svaki život od začeća. To je jedina istinska borba za integraciju u svijet koji je, nažalost, sebe postavio mjerom svega!

Puno je lakša borba za integraciju neke osobe u poslovni i društveni svijet, od borbe da ta osoba uopće ugleda svjetlo dana. Dok svijet na njima vježba svoju socijalnu osjetljivost koliko je života prekinuto baš na taj dan. Nazvati to licemjerjem i pobuniti se protiv takve selekcije je hrabrost, a ne optuživanje.

Na prve znakove zamućene vode, nastala je panika. Glas o štetnosti cjepiva i kontracepcijskih pilula digla je ljude na noge, ali ne toliko koliko glas o molitvi kao opasnom virusu koji napada ženski reproduktivni sustava. Uz sva moguća objašnjenja da molitva samo dodatno otežava ženama koje to čine zbog teške financijske situacije zbog čega bi se molitelji trebali prebaciti ispred institucija, sve se češće govori i o nesposobnosti kao argumentu za pobačaj. Što ako netko nije sposoban podići to dijete?

Kako je moguće postaviti takvo pitanje kao zapreku, a istovremeno se diviti dostignućima djece s posebnim potrebama!? Zar zaista ništa nismo naučili od njih? Takvo pitanje pokazuje koliko se površno shvaća i pristupa životu. Također pokazujemo koliko samo i dalje selektivni. Nečija dokazana nesposobnost nije nas spriječila da im i dalje poklanjamo svoje povjerenje, niti nas je potakla da se trudimo odgajati sposobnije generacije koje će obavljati ono za što su pozvani i za koje ćemo moliti samo zbog potpore i blagoslova. S druge strane spremni smo toliko potencijala ostaviti neotkrivenim.

Alojzije Stepinac je rekao: ''Kad vam otmu sve, ostat će vam dvije ruke, sklopite ih na molitvu pa ćete onda biti najjači''! Baš za to se za nerođene moli, jer im je oduzeto sve, a za njihove majke se djeluje i pomaže, mnogo više od onoga što za njih čini država i oni koji to šutke promatraju kao njihovu osobnu stvar. Čovjek je odavno umiješao svoje prste u privatno i prirodno. Vještačka selekcija dobro mu je znana i čini se nedovoljna pa se ponovno okrenuo prirodnoj selekciji i postupnom seciranju života.

Ovom svijetu treba ohrabrenja! Konstantno podsjećanje da smo svi već dio prvog sastava Onoga koji nas je izabrao i prije nego nas je satkao u krilu majčinu. On zna kolike su naše sposobnosti, zbog čega nema mjesta strahu od neuspjeha na poziciji koju igramo. Ako samo uputimo svoj pogled prema njemu on će nas bodriti i usmjeravati. Želimo li doći bliže njemu trebamo ostaviti prostora za djelovanje drugoga koji nam nije prijetnja nego prilika za utakmicu života.

Piše Iva Ivković Ivanišević