Bože sačuvaj 2730

Sapunica o učiteljima

Sapunica o učiteljima
ILUSTRACIJA

"Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih", odvrati Jahve, "zbog njih ću poštedjeti cijelo mjesto. "Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu", opet progovori Abraham. - "Ja, prah i pepeo! Da slučajno bude nevinih pet manje od pedeset, bi li uništio sav grad zbog tih pet?" "Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet", odgovori… "Neka se Gospodin ne ljuti ako nastavim, on će opet, "ako rečem još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?". "Neću ga uništiti zbog njih deset", odgovori. (Post 18, 26 – 28. 32)

Stara i vrijedna Biblija, svakodnevno nam može očitati ''bukvicu'' zbog odnosa i odgovornosti današnjeg čovjeka prema brojnim životnim situacijama. Samo jedna priča o ''testu'' danom prvašima bila je dovoljna na novi linč usmjeren prema prosvjetarima koji kao u srednjem vijeku muče djecu i njihove roditelje čijim kriterijima nitko više ne može udovoljiti.
Opet se od medijske šume tako teško vidi stablo, što široj ''publici'' željnoj kruha i igara nije ni bitno. Ma, ako i zanemarimo to što je većina obmanute javnosti pala na testu ''čitaj s razumijevanjem'', što se vrlo drsko krši zakon zbog čega ćemo uskoro imati novi hit: ''dnevna doza roditeljskih sastanaka'', zabrinjavajuća je površnost, neupućenost i odnos prema učiteljima u globalu kao i rješenja koja se nude u stilu: ''Sravnimo Sodomu!''.

Zar takva javnost uopće može dijeliti pravovaljane savjete i učiti prosvjetare o drugačijem pristupu prema djeci i odraslima? Tugujemo za onim što imaju neke druge zemlje, a ne pitamo se jesmo li uopće zaslužili takvo nešto! Tko nam garantira da poslije mjesec dana školovanja u Irskoj ne bi drvljem i kamenjem krenuli po njihovom sustavu? Tko kaže da se naše nastavno osoblje ne bi mijenjalo s njihovim zbog boljih uvjeta, plaće ili mentaliteta?

''Mijenjam ženu'', mijenjam vladu, mijenjam državu, mijenjam škole i učitelje, mijenjam doktore, ali nikako da promijenimo sebe, sadržaje koji nas truju, kritičnost samo prema neistomišljenicima, svoj rječnik, način komuniciranja, kriterije uspjeha, procjenjivanje stvarnosti na temelju ''rekla – kazala''…

Jesmo li pokušali saslušati one u čije ruke ostavljamo svoju djecu? Razumjeti ih, voljeti, prihvatiti, zauzeti se za njih i olakšati im. Pristupiti im onako kako bi željeli da oni pristupaju svojim učenicima? To nije samo zadatak stručnih skupova ili Ministarstava koja se također žele ''oprati'' takve odgovornosti, nego svakog tko ima ikakvog doticaja s njima.

Sve češće upadamo u zamku agresivne generalizacije. Frustracije poput kvasca bujaju na površinu, pretvarajući se u neracionalni bijes čiji potpis ostaje teško izbrisiv u osvrtima i komentarima koji polako postaju nova internetska književna vrsta i glavno dnevno štivo. Ljudski duh je u ozbiljnoj krizi!

Postoji li išta zaista vrijedno današnjem čovjeku, zbog čega bi izašao iz svojih ustaljenih okvira, pa otišao do samoga Boga da se zauzme, za mali odsjaj zlata kojeg je ugledao u kaljuži? Postoji li čovjek toliko plemenit, promišljen, pronicljiv i ponizan? Postoji li sudac dovoljno mudar da odgovori na iskrenu i jednostavnu ljudsku molitvu? Da se spusti među ljude i zaista vidi što se događa, prije nego samouvjereno progovori i donese svoj sud?

Još je važnije pitanje, gdje se stvaraju ili odgajaju takvi ljudi? U kućama možda ili pak u školama? Znam samo da se ljubav ne može tražiti i odgajati šakama ili u paradama, kao i da se promjene ne mogu tražiti silom ili lažnim informacijama koje manipuliraju ljudskim duhom i umom. Nekada je jedno molim i samo malo ljubavi dovoljno za velike promjene.

''Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca…'' (Ps1,1)

Piše Iva Ivković Ivanišević