Bože sačuvaj 2011

Puška ili motika, pitanje je sad?

Puška ili motika, pitanje je sad?
ILUSTRACIJA

Sadržaji pojedinih biblijskih knjiga zaista mogu biti zbunjujući. Potpuno je razumljivo da onda izazivaju dileme i rasprave ne samo među širim pukom nego i bibličarima. Tekstovi poput ovog u Pnz 20, 16: ''U gradovima onih naroda koje ti Jahve, Bog tvoj, preda u baštinu ništa ne ostavljaj na životu nego ih udari 'heremom' - kletim uništenjem'', često se tumače kao poziv na rat, izdan od samoga Boga koji je rasist, ljubomoran, nasilan, genocidan...

S druge strane Novi Zavjet donosi poruku koja se opet nastoji tumačiti drugom krajnošću. ''On će biti sudac narodima, mnogim će suditi plemenima i oni će mačeve prekovat u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju''. (Iz 2, 4) U brojnim očima takav Bog je bespomoćni mlakonja koji nije uspio spasiti niti vlastitog sina čije ideje su bile čista utopija. Što Bog zapravo želi? Da se prihvatimo puške ili pak motike?

Dok se mase sablažnjavaju nad Biblijom i prepiru oko razumijevanja Božje logike, tumačenje rado prepuštam stručnjacima kako bi to i inače trebalo biti, čudno je da nakon svega nismo u stanju Bibliju uzeti barem kao korektiv, jer današnja i biblijska kultura se sigurno ne isključuju. Nemam ništa protiv kritike, ali gdje nam je nestala samokritika? Nastojimo istisnuti Boga iz svih mogućih sfera života, a opet živimo u najkrvavijem stoljeću u povijesti čovječanstva. Tko nam je sada kriv?

Zar religije možemo optužiti za pokušaj ozakonjenja pobačaja, pedofilije ili gender propagande? Da bi stvar bila gora, sada nastojimo svakog dječaka pretvoriti u Samsona novoga doba. Važno da su nam vojarne pune, bez obzira na to što su nam polja prazna, što još uvijek neiseljena mladost gine zbog cijelog niza društvenih propusta ili što nam u školama cvijeta nasilje.

''Djeca su kao ogledalo. Kada su okružena ljubavlju, ona je odrazuju. Nema li ljubavi, nemaju što odražavati''. (Anthony de Mello)
Upravo zbog ovoga nam je potrebna preobrazba. Tamo gdje nema ljubavi opstaje samo kaos. U kaosu, rat se zaista čini kao jedino sredstvo ponovnog uspostavljanja mira. Ni Crkva neće poreći da je rat moralno prihvatljiv samo kao posljednje sredstvo obrane, ali i da prije toga treba sve poduzeti da se rat spriječi. Jesmo li mi poduzeli sve? Imamo li onda pravo oduprijeti se državnim mjerama koje mogu biti razarajuće po život?!

Istinski ratnik se bori za, a ne protiv života, preuzima odgovornost, svjestan je svojih strahova i ranjivosti, nije nasilan jer zna postupati s agresijom, nije korektan nego konkretan, ne odustaje zbog straha da se borba neće isplatiti ili će propasti, ne bori se samo tjelesno, nego i umno, slobodan je i neovisan o interesnim ili političkim skupinama. To je lik Samsona kakav može biti uzor današnjem muškarcu. Nudi li nam ovo vojni rok?

Čovjek se za ovakvo nešto odgaja i priprema kroz cijeli život. Umijeće kuhanja, čišćenja, sklapanja prijateljstava, rada i reda se treba razvijati od malih nogu, a ne u vojnim barakama. Ne postoji veća opasnost nego nezrele, neizgrađene i nesigurne muškarce učiti stezi i ulozi ratnika, prije nego odgovornosti i ljubavi. Takvo nešto rađa samo veći teror, nasilje i traume, a takvi ratnici vode u nove ratove.

Odkada se aktualiziralo pitanje vojnog roka, kao građanske dužnosti, normalno je da se time počeo propitivati i naš odnos prema državi. Pa zar joj nakon svega još nešto i dugujemo? Kada odnos pojedinac – država postane jednostran, a ljubav neuzvraćena, naravno da su pitanja dužnosti prema državi opravdana. Katekizam Katoličke Crkve kaže da je svaki građanin dužan doprinositi općemu dobru u istini, pravednosti, slobodi i solidarnosti. No, jednako tako i da država postoji za ljude, a ne ljudi zbog države.

Koliko puta smo doživjeli neuzvraćenu ljubav, ulaganje u nešto što se nije vratilo, raspad odnosa, izdaju ili prijevaru? Jesmo li zbog toga odustali? Jesu li zbog toga istinske vrijednosti izgubile snagu? Nipošto. Jedino što dugujemo jedni drugima, jest obaveza da postajemo što bolji pojedinci, kako bi država postala naš odraz, a time i novo, zdravo, plodno tlo.

Piše IVA IVKOVIĆ IVANIŠEVIĆ