Bože sačuvaj 1833

Trebamo li voditi tuđe bitke?

Trebamo li voditi tuđe bitke?
FOTO Ante Novak Hahan

"Ajde dijete drago, jesi li ti normalna!? Ma kani se tih posala i čuvaj sebe! Neka drugi svoje bitke vode. Treba biti mudar u svemu! Kako si tako naivna? Ne možeš toliko energije trošiti na takve stvari. Misliš da bi drugi to za tebe napravili!? Malo sutra!".

Otprilike ovako glasi najčešći zaključak rasprave o tome treba li, koliko i kome pomoći u situacijama koje se nas izravno ne tiču. U takvim raspravama uvijek s jedne strane imamo čovjeka koji neodoljivo podsjeća na Don Quijotea, dok s druge strane stoji čovjek kojemu jednako tako lako pridajemo titulu zdravorazumske pameti zbog navodno bistrog pogleda na svijet.

Don Quijote je zaista imao fikcije u glavi i iluzije o stvarnosti, stoga je njegova borba bila, iako idejno plemenita, uzaludna i silno naivna. No, ne čini li vam se da se danas gotovo sve dobre i plemenite ideje i nakane usmjerene prema stvarnom cilju, nastoje izbanalizirati i pospremiti na odjel fikcije? Radi li se o zaista pametnijem potezu mudrog čovjeka ili se u pozadini krije cijeli niz frustracija, trauma i duboka ogorčenost ljudskim rodom?
"Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste!". (Mt 25, 45)

Ovo je najjednostavniji mogući odgovor za jednog kršćanina koji svoj poziv ne shvaća kao neko sterilno vršenje propisanih dužnosti uz povremeno nesebično djelovanje, ali samo u krugu svoje obitelji. No, netko drugi, tko ne prepoznaje Isusa kao izvor života i savršene ljubavi do koje dolazimo preko drugog Božjeg stvorenja, na ove riječi može odgovoriti: "Tko si to ti i zašto bih išta činio za tebe?". On je prije svega primjer nesebičnosti koja nam daje da vidimo da svi živimo u "istom loncu" koji treba biti pročišćen, a to se neće dogoditi dok ne prestanemo živjeti samo za sebe i svoje potrebe.

Koliko puta smo u nenadanom susretu s nekim, s oduševljenjem uzviknuli zbog novog otkrića: "Kako je svijet malen! Ništa nije slučajno!". To je istina! Naši životni putevi su isprepleteni i nužno utječemo i jedni na druge. Stati u tuđe cipele nije nimalo lako, ali je nužno. Bez obzira hoće li nam biti uzvraćeno, a uzvraćeno je ama baš svaki put, samo to često ne prepoznajemo.

Razumijevanjem i otkrivanjem drugoga, bolje razumijemo i sami sebe. Takve nam situacije daju refleksiju o vlastitom životu. Drugi mi ne treba vratiti istom mjerom jer je sama prilika da učinim nešto za nekoga dovoljna zahvala. To ne znači da trebamo voditi tuđe bitke, nego da trebamo biti spremni stati u obranu.

Ne želim time reći da se čovjek u potpunosti treba odreći sebe do potpune iscrpljenosti. Čuvati sebe znači čuvati i Božju sliku u sebi. Isto tako hladna logika ne znači i zdrav razum. Samo razum prožet nesebičnom ljubavlju može odvesti do dobro promišljenog i mudrog života. Života koji u svemu ima mjeru i sposobnost da prepozna plemeniti cilj. Tada ćemo znati našu životnu energiju usmjeriti tamo gdje je to zaista potrebno. Sjetimo se rata, poplava, vremena tjeskobe i nevolja. Protivno svakoj logici, upravo tada je čovjek bio istinski živ jer je izgarao za nekoga ili nešto.

„Kada nekoga grlite, to je znak da više nemate riječi zahvalnosti što je s vama, to je ono hvala koje vas pokreće da u tom trenutku živite samo za bliskost. A nije bilo tako. Zagrljaji su bili najjeftiniji način da preživite susret do kojeg vam nije stalo. Mislim da će ljudi koji žive ovaj rat još dugo u svojoj svijesti nositi iskon te geste. Tako i treba. Da smo svi to znali, možda svega toga ne bi niti bilo. Kada nekoga grlite, učinite to punim srcem, cijelim bićem, jer ne znate što će vam donijeti sljedeći trenutak“. (Siniša Glavašević, Priče iz Vukovara)

Iva Ivković Ivanišević