Bože sačuvaj 1682

Postojanost spašava

Postojanost spašava
ILUSTRACIJA

„Jednom se na plaži susretoše Ljepota i Rugoba. Okupajmo se – rekoše. Skinu se i zaplivaju. Nakon nekog vremena Rugoba izađe iz mora, odjene odjeću koja je pripadala Ljepoti i ode svojim putem. Kad je Ljepota izašla iz mora nije našla svoju odjeću, a kako se stidjela hoditi naga, odjene Rugobinu odjeću i pođe i ona svojim putem. Ljudi i danas često zamijene jednu za drugu. Ipak ima i onih koji prepoznaju Ljepotu bez obzira na to kako je odjevena, kao i onih koji prepoznaju Rugobu ne dajući se zavesti njezinom odjećom“.

Događa se to svake godine uoči Dušnog dana i blagdana Svi Svetih. U svojoj mudrosti Crkva u te dane slavi svetost i sve one koji su ostvarili ideal kršćanskog života. Sveci se ne rađaju, svecem se postaje. Baš nas to tjera na promišljanje o našem načinu života i o vječnosti. Vjerujemo li zaista u sve što Crkva naučava ili je sve ostalo na razini pričica i mitologije? Ova dva velika dana će upravo to pokazati.

Uz tolika priznata liturgijska čuda koja su donijela samo dobro, očigledno je da čovjek i dalje sumnja. Sumnja je dobra jer tjera čovjeka da istražuje, propituje i razmišlja. Problem je kada je nema tamo gdje su njezini plodovi i više nego potrebni, posebno kada se čovjek okreće poganskom. Svim mogućim šalama i bezazlenim namjerama ne može se opravdati besmislenost takvih čina. Koliko god htjeli uskladiti ''dan vještica'', jogu, kuckanje o' drvo i ostale praznovjerne, navodno bezazlene i šaljive čine s katoličanstvom, sve je to ravno nemogućem. Bogu se ništa ne može nadodati ili oduzeti. Baš zato je savršen, toliko silan i vjeran.

Uzaludno je to ponavljati iz godine u godinu. Važno je barem naglasiti koliko je u svemu tome bitno barem poštovanje prema dosljednosti i ustrajnosti onih koji ostaju vjerni Nauku svoje vjere. Svjesni smo koliko nam nedostaju takve vrline na svim sferama. Takvi su odani i vjerni i prema onome kojeg ne gledaju oči u oči. S druge strane, Bog se ne zamara dokazivanjem, ljubomorom ili osvetom, kako to priliči ljudskoj logici. On je toliko posvećen ljudima da tu nema mjesta uvrijeđenosti. Posebice s nama grešnima. Nama pristupa blago i uči nas posvećivanju svega ljudskog.

Je li Bog ljubomoran? Mori li ga taj teški i opterećujući osjećaj dobro poznat čovjeku, posebno onda kada se pojavi strah da će nešto što naoko pripada njemu postati dostupno i drugima, te na taj način ugroziti vlastitu poziciju i identitet. Ljubomora je bespomoćno stanje koje beskrajno iscrpljuje i paralizira. Ipak i u tome treba pronaći kairos, pravu priliku, da se čovjek napokon preispita i presloži.

Interesantno je kako smo osjetljivi na ono što mislimo da nam pripada i ono što nam zaista pripada. Na to vrlo dobro pazimo i reagiramo na svaki mogući prekršaj vlasničkog prava. Tada nam ni najšareniji omot i naizgled bezazlena priča ne mogu umanjiti osjećaj povrijeđenosti i uzdrmanog povjerenja. To smo mi ljudi! Međutim, kada smo mi ti koji smo to povjerenje narušili, kreativnim rješenjima i opravdanjima nema kraja.

Vjerujem da to Boga ne čini samo ožalošćenim nego i ljubomornim. „Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran...“. (Izl 20,4-5) Božanski ljubomoran onda kada ono štovanje, služenje i hvalu koja samo njemu dolikuje dajemo idolima koji su obično upakirani u bezazlenost. Zato toliki podsmijeh izaziva upozoravanje na njih.

''Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti''. (Lk 21, 17-19)

Iva Ivković Ivanišević