Bože sačuvaj 3005

Gdje je nestalo suosjećanje i skrb?

Gdje je nestalo suosjećanje i skrb?
ILUSTRACIJA / ANDRIJA JURČEVIĆ

Svaki pripadnik Facebook generacije zna da je ova društvena mreža pravo mjesto kada želiš otkriti što ljudi najiskrenije misle o nekoj temi. Tu zaista možete pronaći najraznovrsniju paletu mišljenja, rasprava, primjera lažnih i pravih dvojbi, ali i jednako toliko pozitivnih životnih primjera koji jednostavno inspiriraju. Ima li tu više afirmativnog ili negativnog, teško je reći. U toj šumi svega vrijedi samo jedno pravilo: čovjek vidi samo ono što želi vidjeti!

U Facebook svijetu sve je jako jednostavno. Jedan klik mijenja tisuće emocija. Opcija „hide“ u jednom potezu uklanja sav nepoželjan sadržaj. Prekid „prijateljstva“ nikada nije bio lakši. S druge strane, one nekada jednostavne stvari su dobile sasvim drugo značenje. Iza spontanosti stoji strogo kontrolirano dugotrajno namještanje ili odlazi u drugu krajnost najsličniju kreveljenju. Naši surogati koji se smiješe s profilnih slika do savršenstva dolaze nakon samo nekoliko „sebičnjaka“ ilitiga selfija. Čak postoji uvjerenje da se život može spasiti jednim lajkom ili šeranjem fotografije bolesnog djeteta, uz napomenu da si nehuman i bezosjećajan ako to ne napraviš.

Sve je tako jednostavno i dostupno, a opet toliko je paradoksalna činjenica da sve one sitnice od kojih se grade velika dobra, u ljudskim očima zapravo gube na vrijednosti ili se uopće ne primjećuju. Ne čudi onda tolika kuknjava oko navodnog nestanka suosjećanja i skrbi. Mnogi su ih jednostavno, Facebook rječnikom rečeno „hajdali“. Umjesto da hrane i potiču logiku dobra konkretnim djelovanjem, ostavljaju poruku da od dobra nema pretjerane koristi jer grijeha i zla je bilo i bit će ga. Po toj istoj logici nije vrijedno spasiti jedan nerođeni život jer će pobačaja uvijek biti. 

Sve me to podsjetilo na priču o morskoj zvijezdi nepoznatog autora. Priča započinje na jednoj lijepoj morskoj obali, romantičnoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom. Noću je veliki val na tu pjeskovitu obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Prekrasno izgledaju. No, zasjalo je sunce, žari i pali zvijezde i one počinju odumirati. Na toj su obali i dva čovjeka. Idu si u susret, svaki iz drugog smjera.

Prvi, hodajući prema sredini uvale gledajući taj prizor sa zvijezdama, to bogatstvo prirode koje ugiba, tužan misli: koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a ugibaju i nestaju. Zar nije žalosno da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propadne u jednom hipu, s jednim morskim valom. A koliko li ih još samo ima!! Zaista je nepravda što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i nestati. A očito da moraju. Tužan koraca dalje i razmišlja o toj velikoj
šteti.

Drugi čovjek, dolazeći sa suprotne strane hoda lagano zabrinuta pogleda. No, svako toliko sagne se i nešto baca u more. Sagiba se, baca i ide dalje. Kad su se sreli na sredini prvi čovjek vidi da drugi u more baca morsku zvijezdu. Prišavši mu posve blizu prvi čovjek upita: „A što vi to radite?“. Drugi odgovara: „Vraćam zvijezde u more da žive!“. Prvi na to začuđeno ponovo upita: „Ali čemu? Pogledajte koliko ih samo ima! Za sve i onako nema šanse!!“. A drugi čovjek se sagne, uzme nježno jednu zvijezdu i baci je u more kazujući: „Ali za ovu ima šanse!“.

Iz takvog stava proizlazi istinsko suosjećanje i skrb. Tko može donijeti odluku tko je vrijedan spašavanja, a tko ne? Taj tko može je za nas otišao na križ iako je znao da to neće promijeniti sva srca, ali je svako vrijedno pokušaja. Nebrojivo mnogo ljudi danas slijedi taj primjer. Volonteri su 72 sata bez kompromisa pomagali, razveseljavali, čistili, bojali... Boje će izblijedjeti, ali nema veze, obojat će oni to opet i opet.

Ljudi odlaze u misije, ucjepljuju se u te sredine i daju sebe do kraja za potrebite. Ne moramo svi ići na drugi kraj svijeta. Nekada je dovoljno uočiti potrebu osobe do nas. Puno je lakše moralizirati i komentirati nešto na Facebooku, poslati novac ili uputiti telefonski poziv, nego pristupiti drugome. Gdje je suosjećanje i skrb? Pa pokrenite ih najprije u sebi, aktivno i zauzeto, a onda pročistite svoj pogled, pa ćete ugledati divan svijet. Svidjelo vam se ili ne i Crkva je dio njega po svim onima koji tako žive, a Bogu hvala ima ih!

Iva Ivković Ivanišević