Bože sačuvaj 1309

Šefovi na tajnom zadatku 

Šefovi na tajnom zadatku 
ILUSTRACIJA

Hrvatski liječnici su ovih dana objavili Naputak vezan za pitanja potvrda i drugih administrativnih poslova u obiteljskoj medicini.

U Naputku je jasno objašnjen smisao njihovog poziva i posla koji zbog besmislene dokumentacije pada u drugi plan, što ih opterećuje i frustrira. Najbolje od svega je sama činjenica što su se liječnici samoinicijativno odlučili za ovaj korak, ne čekajući da netko napokon iz ladice izvuče skupo pečaćen dokument koji vrijedi više od svega napravljenog i ukazanog. Tako je to kod nas. Papir određuje sve. Njime se traže slobode, ali i oduzimaju. Baš kako poslovica kaže: “Kadija te tuži, kadija te sudi". 

“Svakodnevno gomilanje nepotrebne i medicinski nebitne administracije koja, kao što ćete vidjeti, najčešće nema nikakvog smisla, dovelo je do toga da za naš osnovni posao, dakle preglede i liječenje naših pacijenata više nemamo dovoljno vremena. Mi tako ne možemo i ne želimo raditi. Ponajviše zato što je naš osnovni posao i razlog zašto smo liječnici želja da pomognemo bolesnom čovjeku. Pružiti pažnju, saslušati, pregledati, iskoristiti znanje i vještine i liječiti naše pacijente je glavni razlog zašto smo mi Vaši obiteljski liječnici… Mi ne možemo kvalitetno raditi pod stresom prevelikog broja konzultacija u danu uz stalni strah da ćemo u brzini napraviti neku od pogrešaka…” (Vikica Krolo, spec. obiteljske medicine) 

Tako započinje priča medicinara. No, nije ovo usamljen slučaj. Ne znam tko se nije prepoznao u ovome. Gomila dopisa, dugih redova i nervoze, naša je svakodnevica uz standardne isprike: “Nije to do nas, tako se mora. Jednostavno tako je propisano”. Propisi su hladni, neumoljivi, lišeni svake ljudske emocije, ali su također stvoreni od samog čovjeka. Kako je moguće da smo postali toliko paranoični, lišeni temeljnog povjerenja!? Jasno je da mora postojati red i pravila, no ona moraju prirodno pratiti i uokviriti čovjekov duh i postojanje. Ukoliko ograničavaju sve ono što čovjek jest, onda se pretvaraju u obične restrikcije i iživljavanje vladajućih. 

Zamislite što bi se dogodilo kada bi naši donositelji zakona i propisa, kao i nadređeni na barem deset dana postali šefovi na tajnom zadatku. Kada bi morali postati najniži dio lanca kojim upravljaju i na svojoj koži osjetiti težinu svega što donose.  Vjerujem da bi vrlo brzo otkrili nove načine funkcioniranja i postali puno fleksibilniji.  

Zašto se Bog morao roditi? Zašto je morao postati čovjekom, proći kroz stres rađanja, odrastanje, učenje zanata i ljudsku svakodnevicu? Zar to ne govori o Njegovoj veličini! Duboko je poštovao svoj narod i ono što su stvorili svojom slobodom. Nije ništa kirurški odbacivao nego je nevaljalo iznutra mijenjao, a ostalo oplemenjivao i gradio kao pomoć ljudskom životu. On je taj koji je prao noge učenicima da ih nauči jednostavnoj logici: ako želiš biti prvi, budi najmanji, najskromniji. Neka te takvog ljudi slijede pa onda neka čine isto. Na kraju ga odbaciše oni koji su se nazivali njegovim najboljim prijateljima i navodno sve činili u njegovo ime. 

Što onda reći o svemu ovome danas!? Živimo u utilitaristički nastrojenom okruženju, koje odbacuje sve od čega nema koristi. Stoga me i ne čudi takav stav prema radu, ali i prema samom životu, što odražava i stav prema nerođenima. Suosjećam s trenutnom situacijom medicinara, ali ni jedan slučaj ne smijemo promatrati tako selektivno. Pa svi smo povezani i utječemo jedni na druge. No, za liječnike će na koncu ustati cijela javnost jer svi ćemo kad tad dospjeti u njihove ruke. Ja se pitam što je s ostalima od kojih društvo ne vidi preveliku korist; poput prosvjetara, a o vjeroučiteljima da i ne govorim... 

Ljudi moji, prosvjeta umire. Hladnoća školskih hodnika, autobusnih kolodvora, pojedinih ravnatelja, potkupljivih sindikalista im se uvukla u kosti. Polako umiru obasuti propisima i žutim papirićima koji ih dočekuju za dobro jutro da ih podsjete na svaki mogući propust i pojačaju strah i stres od pogrešaka i inspekcija. Tako ustrašene ih je lakše voditi, kontrolirati i naučiti poslušnosti. Degradirani su i pred roditeljima koji im se po novom više ne trebaju niti najaviti, bez obzira što satima neplaćeni, pod prismotrom i u sjeni tjednih zaduženja samo čekaju. Oni doslovno mogu prepisati gore navedeni govor liječnika. 

Duboko vjerujem i tvrdim, bez obzira što će se nekim kolegama “dignuti kosa na glavi”, da nam ostaje samo moliti za preobrazbu društva. Da molitva nije toliko moćna ne bi onda današnji čovjek toliko zazirao od nje. Vidite da djeluje! 

iva ivković ivanišević