Bože sačuvaj 1912

Ljudski život je poput krugova na vodi

Ljudski život je poput krugova na vodi
ILUSTRACIJA

“Vjetrovi su u svojim krilima sačuvali pjesme mrtvoga ratnika i s vremena na vrijeme zaljuljali ih majci pod prozore. Da, jedino je kod ljudi tako. Oni se vole čak i poslije smrti.” (Palma Katalinić)

Približava nam se blagdan Svih svetih. Dan posvećen sasvim običnim ljudima, čije su nam životne priče zapravo jako bliske, a opet toliko posebnima zbog svoje hrabrosti, vjere i postojanosti u teškim trenucima. Znamo da se baš tako i prepoznaju pravi heroji. Uz svece, vjerujem da svatko od nas ima svoje osobne heroje. Možda je njihova veličina skrivena očima šire javnosti, no to je ne umanjuje. Oni su poput krugova na vodi. Svojim djelovanjem nenametljivo i blago šire dobrotu, a ipak čine znatne promjene.

Samo jedan dan nakon ovog svetačkog blagdana, dolazi dan koji nas podsjeća na ljudsku prolaznost i one koji su krasili ovu Zemlju. Čemu sve na zemlji ako je čovjek ne krasi? Znam da se mnogi s tim ne bi složili. Zaista se na prvi pogled čini da se vrlina ljudskosti pomalo gubi.

Je li čovjek opravdao svoje postojanje? Dok s jedne strane stoje zamračeni pogledi i umovi iza kojih ostaje pustoš, tuga i muk, njima se još uvijek odupiru vesele dječje oči, pune nade, neposrednosti i dobrote. Kao podsjetnici da ne odustajemo. Da nas još ima, samo što se o tome manje govori u javnosti.

U svakom kutu ove zemlje postoje mjesta lijepa poput najljepših cvjetova, izraslih iz kamene, a opet tako plodne zemlje. Snažne poput divljih konja što čuvaju njezine visoravni. Duha prkosnog, što odolijeva suši i ledu. Svaki čovjek je jedna latica tog cvijeta. Bez njega se može, ali praznina ostaje, baš kao i narušena ljepota. Svi ti ljudi svojim djelovanjem čine “krugove na vodi”. Za to im je dana sloboda koja nosi veliki teret odgovornosti. Ukoliko te odgovornosti nema, ponekad djelovanje jednog kruga prestaje zbog kobnog sudara s drugim; jačim i razornijim. Tek tada čovjek postaje svjestan te narušene ljepote i praznine.

“Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate ko cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo”. (Ps103, 15) Pamti li ga Bog? Zašto dopušta da stradaju nevini ili oni na pragu mladosti? Gdje je tu logika i pravda? Što bi Marija rekla na sve ovo? Ona je osjetila svu bol gubitka, dok je u krilu držala nepomično tijelo sina jedinca. Nadu i utjehu je našla na istom mjestu gdje je i mi trebamo tražiti.
“Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću”. (Iz 49, 15)

Duboko vjerujem da nas Bog nikada ne zaboravlja i to bez iznimke. Koliko god mi od Njega zahtijevali da u svojoj pravdi tu iznimku učini za neke. “Ali smije li se Boga učiti mudrosti, njega, koji sudi u nebeskim visinama?”. (Job 21, 22) Vjerujem da posebno pati zbog svakog živog, ali izgubljenog stvorenja, kojemu je “iz petnih žila” vikao u savjesti da se ne kocka sa vlastitim i tuđim životom. Dao nam je slobodu, koju koristimo kako hoćemo, zbog čega stradaju nevini. To ne umanjuje Božju svemoć!

Bog ne odustaje. On mijenja sve, pa i onda kada se to čini nemoguće. Zar se to ne vidi u čovjekovoj snazi da preživi i da se preobrazi!? Prilici da nadvlada samoga sebe i ne prepusti se mržnji, nego donese najveću pobjedu - da oprosti i tako započne novi “krug na vodi”, u čast onog ugaslog, ali nikada zaboravljenog.

U slobodi, a ne zato što tako moramo. Postoji li išta moćnije od onoga kad se iz ruševina i pepela podigne nešto novo, posebno kad se radi o novoj prilici za ljudski život!? Kada umjesto povorke u crnom, bjelina prekrije vrt tuge i donese potpuno novi pogled na život i smrt. Novu nadu i znak da je čovjekovo postojanje imalo smisla! Stoga, nije pitanje zašto, nego kako dalje. Mi smo ti koji odabiremo tu istu slobodu koja nam je donijela bol i put kojim ćemo krenuti dalje.

“I ja sam jedan komadić zrcala koji ne poznajem u cijeloj potpunosti. Ipak, s onim što imam, mogu slati svjetlost - istinu, razumijevanje, znanje, dobrotu, nježnost - u mračna srca ljudi i promijeniti nešto u netko. Možda će to vidjeti druge osobe i početi jednako činiti. U ovome, po mom mišljenju, stoji značenje života.” (B. Ferrero)

iva ivković ivanišević