Bože sačuvaj 1625

Kakvu poruku ostavljamo u nasljeđe?

Kakvu poruku ostavljamo u nasljeđe?
ILUSTRACIJA

Škola bi trebala biti idealno mjesto za usmjeravanje i oblikovanje ljudskog mišljenja i stavova. Naravno da je pritom iznimno važan način na koji se to radi. Bilo kakav oblik manipulacije mladih je nedopustiv i to posebno u onom segmentu koji podrazumijeva iskorištavanje neposrednosti i otvorenosti njihovog duha i uma.

Zbog raskoraka u onome što čuju i onome što se zaista događa oko njih čini mi se da su njihova mišljenja izložena neprestanoj manipulaciji. Djeca znaju, vide i osjećaju više nego što smo mi svjesni. Oni polako usvajaju ustaljene obrasce ponašanja i mentalitet.

Naš ustaljeni obrazac ponašanja podrazumijeva automatsko uklanjanje i isključivanje svega onoga što prepoznajemo kao potencijalu opasnost koja bi mogla dovesti do promjene mišljenja ili stava. Tako će SDP-ova vlast isključiti sve i svakoga vezano uz HDZ-ovu vlast pa dovesti svoje ljude i obrnuto. U tom stilu svako javno deklariranje oko vjere i nacionalnosti se shvaća kao netolerancija prema drugim nacijama i vjerskim uvjerenjima. Vlast i poštovanje nisu više vrline koje se zaslužuju nego se beskompromisno osvajaju. Od osvojenih se onda zahtjeva neupitna pokornost i poniznost kao uvjet za razumijevanje i samilost. Zbog toga smo postali proračunati i lišeni istinske empatije, jasnih kriterija i odgovornosti.

Empatija nije nešto što možemo zahtijevati u paradama i referendumima. Problem je puno dublji i nećemo ga riješiti sve dok plješćemo onima koji nas zabavljaju kao gladijatori razjareni narod u arenama. Jedina im je zasluga što su bacili kost, a zatim jednim potezom prsta odobrili ili osporili učinjeno znajući koliki utjecaj imaju na mase. Dokle god su nam takvi heroji, naš mentalitet neće doživjeti prosvjetljenje.

Trenutno se vrtimo u krug. Što smijemo govoriti javno, što misliti, što gledati... Jedno je sigurno, ne postoji pravo na mržnju, kao ni na iživljavanje nad tuđim životnim stavovima od čega brojni žive i čime se hrane. Umanjivati i banalizirati nečije vjerničko iskustvo ili čitavu povijest jedne religije nije na razini konstruktivne kritike nego običnog, da ne kažem, kmečanja. Misliti da će se nečija prava ostvariti samo pod cijenu oduzimanja prava drugome, ne samo da svjedoči o duplim kriterijima, nego i o razini nesebičnosti, otvorenosti uma i osobnoj ograničenosti.

Ne mogu razumjeti kako se netko može gorljivo boriti za prava životinja, upućivati na probleme po hrvatskim rodilištima i tugovati nad brojem mrtve djece, a istovremeno se zalagati da pobačaj bude ljudsko pravo? Kako se može stupati u povorci za prava LGTB osoba, a buniti se da kršćanske zajednice previše i preglasno svjedoče svoju vjeru ili tražiti da vjera bude isključivo privatna stvar, za razliku od nečije seksualnosti koja teži za tim da postane ''javno dobro''?!

“Bila jednom u nekim malom selu, davno, davno, stolarska radionica. Jednoga dana, dok je gazda bio odsutan, svi dijelovi stolarskog pribora održe sastanak. Skup se otegao jer je došlo do žestoke prepirke. Konačno je predloženo da se iz zajednice udalje neki članovi. Netko reče: 'Moramo odstraniti našu sestru pilu, jer previše grize i vrlo je ujedljiva'.

Drugi upadne: 'Ne možemo više držati ni sestru blanju, jer ima preoštar karakter i bez razlike guli sve do čega dođe'. Prijedlog nije ni izrečen, a već se čuo glas: 'Naš brat čekić ima pretežak i nasilan značaj. Svima ide na živce svojim muklim udarcima. I njega valja isključiti iz naše zajednice.' Opet se čulo pitanje: 'A što da kažemo o čavlima? Tko više može živjeti s takvom britkom braćom? Neka odu što prije. S njima živjeti pravi je pakao.'

I tako su u nedogled nizali prijedlozi i optužbe. Svi su vikali u isto vrijeme i na kraju je ustanovljeno da su svi isključeni. Jedni su isključili druge. Bučnu svađu prekine dolazak stolara. Svi su ušutjeli, a čovjek uze komad drva, prepili ga na više dijelova, blanjom izgladi površinu. Uzme čekić i čavle i nakon što se poslužio i drugim priborom, zadovoljni uzdahne promatrajući lijepu kolijevku. Odnese je ženi koja je trebala roditi dijete. I kolijevka primi novi život.“ (Ljudevit Anton Maračić, “Priče o pahuljici”)

iva ivković ivanišević