Bože sačuvaj 1727

Sve mora imati svoje granice

Sve mora imati svoje granice

S obzirom da smo izrazito duhovit narod, evo odmah za početak jedan vic: „Zašto Židovi uglavnom imaju dug nos? Jer ih je Mojsije 40 godina po pustinji vukao za nos“.

U Bibliji zaista možemo pronaći inspiraciju za svašta. Stvar je u načinu gledanja, znanju i namjeri. Meni nije namjera da uvrijedim ikoga, iako bi se iz ovoga dalo svašta izvući i zaključiti. Posebno stoga što se granica dobrog ukusa tako lako može prijeći i pretvoriti čovjeka u dežurnu ludu. Kao što jedan mudar čovjek reče: „Dvorska luda je mudrac koji se odrekao dostojanstva.“
 
Upravo je u pitanju dostojanstvo stvari o kojima se govori. Svrha šala je da razvedre duh čovjeka, da donesu novu perspektivu u gledanju stvari i da ukažu na ono što muči čovjeka. Šala koja ne izvrgava dostojanstvo čovjeka i svetoga je itekako poželjna.

U suprotnom nastaje medijski cirkus u kojem glavne uloge imaju lude s kojekakvih dvorova. Njihova zadaća je zaigrati narod koji vrlo brzo zaboravlja na bitno sve dok je impresioniran nečijim umijećem „poklapanja i spuštanja“.

Onaj tko se požali na tako nešto, u želji da napokon može otvoriti neki medij koji će za promjenu dokumentirati stvarnost, a ne trovati čovjeka negativnostima te vrlo samouvjerenim i frustriranim tumačenjima stvarnosti, bit će ušutkan zakonom o slobodi govora.

Koliko se god zgražali, trudili objasniti i argumentirati, posebno pitanja vezana uz Bibliju, ona će vječno ostati inspiracija za sve i svašta jer „mrak u ljudskom mozgu nekada nema mjesečine!“.

Upravo u tom mraku nastaju najcrnje priče. Kao na primjer ona o Bibliji koja u svojim tekstovima poziva na ponižavanje i zlostavljanje žena. Za to vrijeme, ti isti veliki borci za prava žena, šute dok se vrše pobačaji, ismijavaju žene s većim brojem djece i dok državni aparat funkcionira na način – ja ti pomoći neću, ali ću ti zato oduzeti sve što mogu. Od kuće do djece.

To je pokazatelj da nam je potreban red i granice. Bog je oduvijek bio moralna vertikala odnosno nosivi stup, koji drži sve na svojem mjestu. Zato tako često predstavlja smetnju čovjeku koji želi beskompromisno micati granice. Nije Bog tu da ograničava naš život i sprječava napredak. Pa upravo On nemoguće čini mogućim i time pomiče granice koje i dalje čuvaju ljudsko dostojanstvo. Sve to uz dozu zdravog i mudrog humora kojeg je podario i čovjeku.

Beskrajno je važno da katolici budu autentično, hodajuće evanđelje, jer je to možda jedino što će netko pročitati i uvažiti. To je tiha revolucija koja može čuda učiniti. Samo se tako može promijeniti društvena slika o bitnome.

„Ako me netko upita kome vjerujem i kome sam povjerio korake svoje, što ću mu odgovoriti?! Radije neka sluti iz mojih koraka i neka čita u mojem pogledu. Znam da drugačije istinu ne može saznati! No, ne znam koliko sam kriv ako se Onaj kome vjerujem ne otkriva po mojem biću?! Znam sigurno, ako bi netko mogao zaviriti u ovo srce – tamo bi Istinu pronašao. Ni meni nije uvijek dano sići u njegova prostranstva. A tako bih volio… Srce… Maleni kutak u kojem Svevišnji prebiva… I u kojem se začinje sve zlo… Koje li suprotnosti?!

Svejedno, Gospodine moj, hvala Ti za ovo srce, ljudsko srce, koje ipak više ljubi nego li proklinje, koje je spremno više darivati a manje zgrtati sebi… A znamo i Ti i ja da to uvijek nije jednostavno. Samo smo ljudi?! Ti koji u meni prebivaš i koji naslanjaš svoju glavu na ovaj kamen, preobrazi “stijenu u izvor vodeni”. Neka se po ovom krhkom biću otkrije Tvoja slava; neka Ti budeš otkriven u onom koji Tebi vjeruje i koji Tebe traži; neka Tvoje lice zasja u mojem pogledu… A srce?! U njega pohrani sjeme… Neću Ti reći koje! Ti sam poželi plod kojeg bi volio jednog divnog jutra (ili noći?!) ubrati…“. (Autor nepoznat)

iva ivković