Bože sačuvaj 2125

Priprema, pozor, brak!

Priprema, pozor, brak!
ILUSTRACIJA

Vjerujem da nisam jedina koja je obavezu odlaska na zaručnici tečaj na prvu doživjela kao gubljenje vremena. Baš kao što je slučaj i s papirologijom te ostalim očekivanim pripremama za vjenčanje. U moru obveza taj tečaj izgleda kao još jedna prepreka na putu do konačnog cilja – sakramenta braka. Za razliku od brojnih drugih prepreka, smatram da je tečaj zaista neophodan, ali ne u ovom obliku i na ovaj način.

Ne mislim da sam poslije pet godine teologije, postala stručnjak u svim temama pa da trebam biti od toga izuzeta. No, teško će čovjek naći motivaciju za takvo nešto nakon što je već prevalio toliki put u jednom odnosu kojeg želi zapečatiti pred Bogom. Zašto tek tada dolazi nekakav tečaj koji nastoji pripremiti dvoje ljudi, kojima je do toga stalo, za bračni život i za preuzimanje odgovornosti takvog čina kojeg sklapaju jedno s drugim i s trećim vrlo važnim akterom koji ne smije biti izostavljen – s Bogom.

Zar nas samo šest predavanja po 45 minuta i jedna radionica, pred samim „pragom crkve“, mogu na to pripremiti? Zar tako malo cijenimo sakrament braka? Ispada da ga je lakše dobiti nego jamca i kredit. Zar to ne potvrđuje i stanje na crkvenim sudovima?

Na jednoj od župnih stranica stoji objašnjenje cilja zaručničkog tečaja: „Oni imaju za cilj pripraviti i poučiti zaručnike o naravnim svojstvima ženidbe (jednost, nerazrješivost), o značenju spolnosti u sklopu bračne ljubavi i bračne plodnosti, o kršćanskom odgoju djece. Obrađuju teme vezane uz psihološka, pedagoška, pravna i medicinska pitanja vezana uz brak i obitelj, posebno poučavaju mlade parove o prirodnom planiranju obitelji.

U toj pripravi oni koji će o bračnoj i obiteljskoj tematici govoriti u ime Crkve, u skladu s crkvenim naukom i na temelju svojeg osobnog kršćanskog, vjerničkog iskustva. Bračnu i obiteljsku tematiku nastoji se izložiti s različitih aspekata: biblijsko-teološkog, medicinskog, psihološko-pedagoškog, duhovnog te svjedočenjem bračnih parova koji tu stvarnost u svjetlu vjere nastoje živjeti već određeni broj godina.“

To je zaista odlično, ali ako idemo za tim da smo ljudi stvoreni za zaručništvo, odnosno za to da svaki naš odnos bude odnos vjernosti i odgovornosti, odgoj za to treba početi već u obitelji i nastavljati se kroz sve segmente života.
Problematična je i sama terminologija koja nekako upućuje na servisni odnos, (ja tebi - ti meni), a baš nas predbračni tečaj upozorava da se klonimo toga, kako u odnosu prema Bogu tako i u međuljudskim odnosima.

Priče „s kava“ su najlakši način za stjecanje prave slike o tome što muči čovjeka. Odnosi s punicom, svekrvom, problemi vezani uz stambeno pitanje, žongliranja između posla i obitelji, otuđenje, ali što je važno pri izboru partnera, kako prevladati razne poteškoće, strah od roditeljstva… Da ne govorim o prirodnom planiranju obitelji, o kojem bi se, posebno djevojke, trebalo poučavati od početka puberteta. U svemu tome čovjek traži odgovore i poticaje. Ne čudi onda da su „Andrija i Anđelka“ glavni bračni savjetnici.

Na kraju svega, ne smatram da sam izgubila vrijeme odlazeći na predbračne pripreme. Najprije, to je zajednički odlazak i rad supružnika za njihovo dobro. To može biti i polazišna točka za buduće zajedničko djelovanje koje je iznimno važno. Jedno je sigurno, ako su nas ta tri dana uspjela tako obogatili i potaknuti na drugačiju komunikaciju i zajedničku molitvu, što bi tek bilo da postoji stalna formacija!

iva ivković