Bože sačuvaj 1613

Ljubav nije religija, nego dar!

Ljubav nije religija, nego dar!
ILUSTRACIJA

Od kada je čovjek sebe postavio za mjerilo svega i kao središte oko kojeg se slaže sve ostalo, razvila se i propaganda o religiji kao najopasnijem sredstvu manipulacije. Boga se nastojalo ''pokopati'' ili postaviti u sferu nedokučivog, a pogled na život i svijet suziti na razinu naših ograničenih osjetila. Zašto? Čovjek je prepoznao svoj potencijal, što je predivno, ali se još uvijek nije sprijateljio sa svojim ograničenjima, čemu svjedoče ovolike ljudske krajnosti. Napredak je ogroman, ali iza nas je i najkrvavije stoljeće u povijesti čovječanstva.

''Oče, što je za tebe stvarnost?'', zapita neki učeni antiohijski monah oca Šimuna. ''Stvarnost je bila nešto dobro i jednostavno dok ljudi nisu utuvili u glavu kako moraju protumačiti što je stvarnost.'' (Duhovitost duhovnih)
Veći problem od toga je relativizacija stvarnosti zbog čega čovjek izgleda izgubljeno u nastojanjima da ima razumijevenja prema svemu oko njega. Tada je najlakše, po uzoru na životinje, uklopiti se u okolinu i biti što neutralniji da ne bi postali lovina.

Na koncu sva se krivnja ponovno svede na Boga i religiju kao glavni faktor razdvajanja i zasljepljivanja. Još nam samo nedostaje da i smog izvedemo pred sud jer nam priječi pogled prema nebu iako u tom procesu vrlo vjerojatno nikada ne bi priznali da smo taj isti smog sami uzrokovali... Baš kao i brojna druga ograničenja.

Ne želim time reći da je čitavo čovječanstvo beznadno i bezlično. Naprotiv, u pitanju je način na koji se danas čovjek, kao biće stvoreno za dobro, nosi sa svim događajima koji ga sablažnjavaju i bune. U svemu tome prepoznajem plemenitu želju i potrebu za konačnim mirom i suživotom. Ne samo na međuljudskoj razini nego i po pitanju svoje duhovnosti i današnjeg vremena. Čovjek, prije svega vapi za čistom i iskrenom ljubavlju.

Iako je i ''ljubav'' nagrižena subjektivizmom ipak je u svojoj srži ostala sačuvana kao dobro koje nas veže. Odatle potreba da se izbrišu sve moguće granice i uzdigne se ljubav kao religija novih generacija koje dolaze.
No, je li to moguće? Koliko je to zapravo u sebi kontradiktorno iako lijepo zvuči?

Religija je nešto normirano: skup propisa, moralnih načela, običaja itd. Bez obzira što to na prvu djeluje suhoparno, zahtjevno i ograničavajuće, religija uvijek ide ruku pod ruku s religioznošću koja uključuje osoban odnos pojedinca s Bogom. Bilo kakav osoban odnos teži za tim da bude uređen. Zato svaka religioznost teži za tim da se ostvari u nekoj religiji.

Jednako je s ljubavlju. Ona pokreće i održava svaki dobar odnos. Poput sigurnosne sklopke, ona omogućava slobodu tog odnosa. Slobodu koja nije samovolja ili nekakvo nepostojanje pravila, nego svjestan izbor čitavog bića i temeljno opredjeljene prema nekome.

Zato su sloboda i ljubav dio religije. Izdvajanje samo ljubavi, zbog nekakve nametnute korektnosti, osiromašuje ljubav koja je konkretna i djelotvorna. Kada se ''ljubav'' počne koristiti kao parola, jer tko bi se usudio reći išta protiv, ona se otrgne od svog izvora, jer ljubav je prije svega dar.

Taj dar nastoji prepoznati i primiti svaki vjernik te na njega odgovoriti vjerom, Onome koji mu je taj dar i dao. Ta ih ljubav, očuvana u katoličkoj vjeri, nikada nije ograničila niti ugrozila drugog čovjeka:

''Ljubi Gospodina, Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.''; ''A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.'' (Mt 5, 44-45)

iva ivković