Bože sačuvaj 1770

Svačija i ničija posla

Svačija i ničija posla
ILUSTRACIJA

''Vi niste normalni! Puštate magarca da prazan ide, a ni jedan od vas ga nije zajašio.''; ''Zar te nije stid, ti mladić pa jašeš, dok tvoj stari otac kraj tebe mora hodati?''; ''Vi ste nemilosrdan otac, kad ste se tako udobno smjestili na vašem magarcu, a jadnog sina puštate da klipše za vama u dubokom pijesku''; ''Jadna ta životinja! Morat će poginuti pod tim dvostrukim teretom. Vi ste užasni mučitelji životinja!''

Vjerujem da većina zna ovu priču o mlinaru koji se u pratnji sina uputio na sajam da proda magarca. S obzirom da u to vrijeme nije bilo lako dostupnih prijevoznih sredstava kao danas, ova trojka je na put krenula oslonjena na svojih osam nogu. Bilo da su hodali kraj magarca ili jašući na njemu, nisu uspjeli udovoljiti idejama, sasvim slučajnih prolaznika, koji se nisu ustručavali dati svoj sud o onom što su vidjeli, kao i o karakteru oca i sina. Interesantno je da ih nitko nije upitao kako su, gdje idu, treba li im pomoć, jer to navodno nisu njihova posla.

Danas bi ta priča išla ovako: ušli otac i sin u Prometov autobus s odlukom da ostanu na nogama za vrijeme vožnje kako bi sjedeća mjesta bila slobodna u slučaju da uđe netko potrebniji. Kod ostalih putnika, koji se vode geslom: ''Tko prvi njegova djevojka'' ili ''da smo sjedili u mladosti ne bi nas boljele noge u starosti'', izaziva podsmijeh jer smatraju da su otac i sin naivni.

Ne želeći da mu sin kroz život hoda kao dobričina koja će uvijek voditi računa o tuđim potrebama i na kraju izvući deblji kraj, otac upućuje sina na slobodno mjesto. Na idućoj stanici u autobus ulazi starija gospođa. Ugledavši mladića kako sjedi ona mu se obraća: ''Kakva su ovo došla vremena! Ovoj mladosti ništa nije sveto. Sram te bilo, sjediš dok se stariji ljudi muče na nogama. Tko te tako loše odgojio?!''.

Što biste vi savjetovali ocu i sinu? Je li naša briga i posao prepoznavati te paziti na tuđe potrebe ili ih jednostavno trebamo ignorirati?

Neupitna je ljudska potreba da svi sve znamo i da o svemu damo svoje mišljenje. Znatiželjna smo bića i to nas tjera na istraživanje, što je svakako dobro. No, u svemu tome važna je mjera, naša namjera i odgovornost koju nosimo samim time što smo članovi društva.

Kako se trebamo ponašati, koliko bismo trebali imati djece, kako bi trebali izgledati, kakva bi Crkva trebala biti, samo je mali dio pitanja koja se, kako stvari stoje, sviju tiču. S druge strane, kada se postavi pitanje naše odgovornosti, odjednom postajemo rezervirani i poput Pilata peremo ruke jer ''to nisu naša posla''.

Što smo sami učinili da nam Crkva bude bolja, djeca odgojenija, majke ohrabrene i zadovoljne? Činimo li dobro samo ako će biti uzvraćeno ili zato što ćemo naići na odobravanje drugih? Jesmo li jednostrani? Poznajemo li drugoga? Je li ono što mi želimo zaista ono što drugome treba? Jesmo li mogli utjecati na promjenu situacije? Jesmo li spremni ispasti naivni u očima drugih pod cijenu višeg dobra? Jesu li drugi ljudi žrtve našeg uskog pogleda na stvarnost?

Kritizirajući druge i ne razmišljajući o vlastitoj odgovornosti i udjelu, činimo grijeh propusta i postajemo mlaki. ''Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?'' (Mt5, 13-14) Sve što smo primili od Boga, dar je njemu na slavu, ljudima na korist, a nama šta ostane.

Duše Sveti, udjeli nam: dar mudrosti da naučimo cijeniti nebeska dobra više od svega bogatstva ovoga svijeta; dar razuma da budemo prosvijetljeni istinom; dar savjeta da uvijek odaberemo ono što je više na Božju slavu i spas bližnjega; dar jakosti da hrabro ustrajemo u tvojoj službi; dar znanja da dobro upoznamo put koji vodi u nebo; dar pobožnosti da sve činimo iz ljubavi na tvoju čast i slavu; dar Božjeg straha da se klonimo grijeha kao uvrede tvoje dobrote. Amen.

iva ivković