Bože sačuvaj 2655

Tko odlučuje o odgoju djece?

Tko odlučuje o odgoju djece?

Zamislite da s djetetom stojite u trgovini, točnije u redu za plaćanje proizvoda. Vaše dijete je nervozno i razdražljivo iz posve razumljivih razloga. Pa tko se to uopće može u potpunosti kontrolirati dok se nalazi u carstvu želja u kojem ništa ne smije dotaknuti ili je prisiljen izabrati jednu od tisuću stvari koje želi. Tako vaše djete protestira i buni se dok se vi samokontrolirate i isprobavate razne metode smirivanja. Vama su pritom itekako jasne njegove želje, ali znate da je baš sada važno posijati sjeme onoga što će se kasnije razviti u krepost umjerenosti i sposobnost samokontrole. Na koncu odlučujete ignorirati djetetov protest jer ga već jako dobro poznajete zbog čega znate da će odustati kada ispita vaše granice.

Baš kada se približite izlazu i pomislite kako ste se uspjeli iskontrolirati u javnosti, trgne vas glas drugog kupca koji se očigledno ne slaže s vašim metodama pa pokušava riješiti problem prekoravanjem vašeg djeteta ili mu gurka bombon. Zbog toga dijete prestaje plakati što posebice uveseljava druge kupce koji zadovoljno odlaze s mišlju kako bi oni sve to bolje riješili. Za to vrijeme sav vaš trud "pada u vodu", a vi ste ti koji odlazite s djetetom i nastavljate svoje svakodnevne odgojne borbe.

Takve stvari pomalo frustriraju čovjeka, najviše zbog činjenice da netko njegove postupke procjenjuje isključivo polazeći od sebe i u potpunosti površno. Ovisno od osobe do osobe, takvo nametanje okoline može narušiti integritet i samopouzdanje te dovesti u pitanje roditeljske sposobnosti.

Najgore je kad ulogu mjerodavnih mudraca preuzmu neki državni organi, koji od prvog dana čovjekovog života ne idu za njegovim cjelovitim razvojem i odgojem. Zapravo te službe se i dalje prema ljudskom životu odnose kao prema potrošnom tkivu.

Kada se djeca i oduzmu lošim roditeljima zar zaista netko vjeruje da je problem riješen? Kada se roditelj ocjenjuje isključivo po svom imovinskom statusu i kvadraturi stana koji se ispituje od upisa u vrtić pa na dalje, upravo se tada šalje poruka da su roditelji loši ukoliko ne ispunjuju uvjete raznih obrazaca.

Roditelju se također šalje poruka da je loš ukoliko po automatizmu ne prihvaća sve odluke nadležnih ili raznih samoprozvanih gurua. Zapravo je u potpunosti logično da roditelji slušaju Bogom danu intuiciju i da propituju sve što se tiče njihove djece u skladu sa svojom savješću. Pritom trebaju poštovati cjelovitost, duhovnost i individualnost vlastitog djeteta koje nužno treba njihovu brigu i pomoć.

Takav roditelj neće uskratiti svom djetetu sve ono potrebno za njegov razvoj pa čak i onda kada se te želje i ambicije razlikuju od njegovih. Lijepo je to rekao pjesnik Khalil Gibran: "Vaša djeca nisu vaša djeca... Oni dolaze kroz vas, ali ne od vas i premda su s vama ne pripadaju vama... Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše..."

Lijepo je to sažeo i nadbiskup Barišić kada je govorio koliko je važno ne uskratiti djetetu krštenje i razvoj duhovnog života. Nije se ponio kao kupac na blagajni niti kao nametljivi nasilnik, nego kao primicatelj ljudske cjelovitosti u koju spada i vjernički identitet, obraćajući se prvenstveno vjernicima kao pastir koji ih poznaje. No, s obzirom da većini očigledno nije važno što se govori nego tko govori, na to je agresivno odreagirala osoba koja bi trebala braniti cjelovitost djece. Ona smatra da je neumjesno razvijati duhovni život djeteta jer bi to moglo uvrijediti nekoga tko se ne želi razvijati na tom polju.

Ako se takvo što i dogodilo, smatram da tome nije krivac nečija duhovnost nego razne osobne frustracije. Pravobraniteljica također negira da vjerska pripadnost može biti jedna od čovjekovih temeljnih potreba. Zar to nije diskriminacija, miješanje u odgoj? Nedovoljna upućenost? Tko koga ograničava? Je li to u duhu tolerancije, razumijevanja i poštovanja integriteta? Zar ovo ne vrijeđa sve vjernike i ograničava njihove slobode?
"Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje!" (Mk10, 14)

iva ivković