Bože sačuvaj 1208

Krist je zaista pobijedio smrt!

Krist je zaista pobijedio smrt!

Što reći čovjeku koji je ostao bez zemaljske prisutnosti oca, majke ili nekog bliskog? Kako utješiti majku koja pokapa svoje dijete u hladnu i tamnu raku? Za smrt ne postoji red ili godine. Njena prisutnost čovjeka razoružava i oduzima mu sve naizgled logične argumente. Ipak, mi joj stalno nastojimo dati nekakav razlog i opravdanje, posebno dok stojimo u komornom redu za žalovanje, nastojeći iskreno od srca ohrabriti bližnjega. Tada ni sam zasigurno ne znaš kako, ali znaš da će tuga proći i da će na površinu izniknuti toliko lijepih i životnih stvari. Kao da sve u nama vapi za uskrsnućem.

Možda nas, ipak ne muči toliko sama smrt koliko sve ono što joj prethodi te nas podsjeća na propadljivost i krhkost.

Možda zato nekima iritantno zvuče kršćanske poruke koje sve promatraju iz perspektive Uskrsa.

Ja bih ipak rekla da je najveći problem nepoznavanje i nerazumijevanje kršćanske poruke o smrti. Ona ne negira našu bol i tugu. Naprotiv, kaže ti da ima netko tko će u najgorem trenutku za tebe podmetnuti svoja leđa i podnijeti sve udarce samo da ti ostaneš očuvan.

Baš onako kako su to scenski prikazali naši Nadzemljaši na svom posljednjem susretu. To znači da te patnja neće zaobići, ali te sigurno neće dotući. U tome je pobjeda!

Smrt nije nešto što pripada nekom drugom carstvu. Mi smo ti koji joj možemo otvoriti vrata u svom svakodnevnom životu. Istinska smrt je stanje odvojenosti od Izvora, Boga, Stvoritelja. Nazovite to kako hoćete, bit ostaje ista. Čovjek odvojen od svog Izvora ubija svoju dušu jer postavlja sebe na mjesto boga. Iz toga ne može proizaći ništa dobro. Tu se rodila klica terorizma.

Krist nije došao da nas učini fizički besmrtnima nego da pobijedi i preoblikuje ono naše grešno stanje. Tko kaže da to ne čini i danas? Zar toliki mučenici nisu svjedoci da ipak postoje njemu slični? Hoćemo li i njima, u ime napredne i tolerantne Europe, zabraniti da svoju muku promatraju u svijetlu Uskrsa? Pa oni su ti koji našim narodima kraj odra drže svijeću, jer Europa bez Boga je Europa na smrtnoj postelji.

Taj isti Krist kojeg se danas poziva na odgovornost je dao zapovijed da ljubimo neprijatelje. Isus je sjedio s grešnicima, te je čak razbojniku s križa obećao raj. Bez obzira na to, završio je na križu. To je pobjeda smrti, jer On nije dopustio da mu ona oduzme ljubav i humanost. Je li ismijavanje tuđih svetinja ljubav, tolerancija i humanost prema drugima?

Što je uopće Uskrs? Moram razočarati dežurne dušobrižnike koji si u stilu ''tolerancije'' daju pravo tumačiti ovaj povijesni događaj, da pritom nisu ni svjesni koliko banaliziraju i omalovažavaju tuđe svetinje.

Uskrs nije proslava asirske i babilonske božice plodnosti, a može proći i bez obojenih jaja i čokoladnih zečeva. Povezan je s poganskim blagdanom utoliko što sam izraz ''uskrs'' možemo povezati s riječi krijes, a označava najviši domet sunca koje je izvor svjetla i topline.

Zbog toga je izraz preuzet da bi označio povijesni događaj, odnosno onoga koji je istinski izvor svijetla, topline i života.

Uskrs stoga nije ideja ili nasljeđe, nego pravi povijesni događaj. U isto vrijeme to je i natpovijesni događaj zbog onoga što se dogodilo – u tami je zasjalo svjetlo te je preobraženo sve stvoreno.

To nam daje nadu da sve možemo prevladati, baš kao što je piletu u jajetu dan oštri zub na kljunu kako bi ono probilo čvrstu opnu i krenulo u novi život.

Neka vam je sretna proslava Uskrslog!

iva ivković